Razgovarala: Nada Kovačević
Gotovo sedam godina Maja nije zagrlila svoju djecu. Za to vrijeme njeni sinovi su se ženili, rađala su se unučad, a porodica se okupljala bez nje. Propustila je veliku svadbu mlađeg sina. Nije bila tu ni kada je dobio dijete. Sve je gledala iz Amerike, preko fotografija i telefonskih poziva, pokušavajući da se raduje dok je u sebi nosila pitanje koje joj se, kako kaže, stalno vraća: „Svi oni imaju svoje živote, ali gdje sam ja?“
Maja Janković svakog dana čeka vijest da je na svijet stiglo njeno osmo unuče. Ta vijest će je možda zateći u kamionskoj kabini, negdje na putu između Kalifornije i Čikaga, hiljadama kilometara od Crne Gore.
U Crnoj Gori je čeka i majka od 83 godine. Njene riječi Maja nosi sa sobom na svakom putovanju: „Vrati se kući. Nećeš me živu zateći. Dosta si bila tamo.“ Kada ih ponovi, glas joj zadrhti. Zna da vrijeme prolazi, ali se još ne usuđuje da krene kući dok ne riješi papire, jer strahuje da poslije neće moći da se vrati u Ameriku i nastavi život koji je godinama gradila od nule.
Radila je sve što je mogla. Čuvala je djecu i stare, čistila firme do poslije ponoći, radila u proizvodnji, a onda sjela za volan velikog kamiona. Novac je slala u Crnu Goru, pomagala djeci, renovirala kuću i kupovala automobile. Uspjela je da im obezbijedi mnogo toga, ali ne i ono što joj danas najviše nedostaje – izgubljeno vrijeme sa njima. Jer nijedan zarađeni dolar ne može vratiti svadbu na kojoj majka nije bila, rođenje unuka koje nije dočekala niti godine u kojima je majku mogla još jednom da zagrli.
Danas, sa 53 godine, Maja sama prelazi nepregledne američke drumove. Vozila je kroz snijeg, poledicu i ledenu kišu, strahujući da se kamion ne zanese ili prevrne. Kada se vozilo pokvari, čeka servis pored puta i potom nastavlja dalje. Kada je umor savlada, pomisli na djecu. Kada je uhvati strah, sjeti se zbog koga je krenula. A kada joj se učini da više ne može, obriše suze, pokrene kamion i nastavi vožnju.
Kaže da ju je život „lomio i šamarao“, ali je nije zaustavio. U Ameriku je stigla kao žena od 45 godina, bez znanja engleskog jezika i gotovo bez ikoga svog. Danas razgovara sa policijom, prolazi kontrole i sama upravlja kamionom kroz američke savezne države. Naučila je da riješi kvar, savlada strah i preživi samoću. Jedino još nije naučila kako da ne zaplače kada govori o djeci.
Dok razgovaramo, Maja je u Santa Ani, nedaleko od Los Anđelesa. Ispred nje je još jedan put, još jedna isporuka i još mnogo kilometara. Ipak, njene misli ne ostaju u Kaliforniji. One svakodnevno prelaze Atlantik i vraćaju se u Crnu Goru – djeci koju skoro sedam godina nije zagrlila, unučadima čije odrastanje prati preko telefona i majci koja je i dalje čeka.
Maja je zavoljela Ameriku. U njoj se, kaže, pronašla i želi da ostane. Ali samo pod jednim uslovom – da konačno dobije mogućnost da ode kući, zagrli svoje najmilije i potom se vrati bez straha.
Jer iza žene koja sama vozi veliki kamion preko američkog kontinenta krije se majka čija je najveća želja sasvim mala: da još jednom otvori vrata svog doma u Crnoj Gori i čuje glasove djece koja joj ne dolaze preko telefona.
#CGDIJASPORA: Majo, gdje se trenutno nalaziš?
#Maja Janković: Živim u Čikagu, ali kamionom vozim svuda po Americi, tako da sam trenutno u Kaliforniji. Nalazim se u Santa Ani, nedaleko od Los Anđelesa. Moj posao je takav da sam stalno na putu. Čikago mi je baza, ali najveći dio vremena provodim u kamionu i prelazim iz jedne države u drugu.
#CGDIJASPORA: Koliko dugo živiš u Americi?
#Maja Janković: U Americi sam gotovo osam godina. Ušla sam u osmu godinu života ovdje. Nakon dolaska samo sam se nakratko vraćala, a onda više nijesam išla u Crnu Goru. Prošlo je skoro sedam godina otkako sam posljednji put vidjela svoju djecu. Imam radnu dozvolu, ali još nijesam završila sve papire. To je razlog zbog kojeg nijesam odlazila. Najveći mi je strah da odem u Crnu Goru, a da poslije ne mogu da se vratim u Ameriku. Sve vrijeme sam vjerovala da ću uspjeti da riješim status, da ću moći da odem, zagrlim djecu i unučad, vidim majku, a onda se bez problema vratim svom poslu. Godine prolaze, a ja i dalje čekam.
#CGDIJASPORA: Kako si uopšte donijela odluku da odeš u Ameriku?
#Maja Janković: Sve se dogodilo potpuno slučajno. Pošla sam kod svoje frizerke, a ona je u tom trenutku razgovarala sa svojom kumom koja živi u Čikagu. Ta žena je govorila kako ne može da pronađe nekoga pouzdanog ko bi joj čuvao djecu. Frizerka me tada pitala šta je sa mojom vizom i bih li pošla u Ameriku da čuvam djecu. Rekla sam: „Idem.“ Nijesam znala gdje idem, šta me tamo čeka, niti sam poznavala ljude kod kojih je trebalo da dođem. Prije toga ih nikada u životu nijesam vidjela. Nijesam praktično poznavala nikoga u Americi, ali sam odlučila da pokušam. Tako sam stigla u Čikago, u kuću jedne naše porodice. Imali su sina Konstantina, koji je tada imao 11 mjeseci, a majka je bila trudna sa drugim djetetom, Martinom. Martinu sam praktično izvela iz bolnice. Kod njih sam ostala tri godine i šest mjeseci.
#CGDIJASPORA: O toj porodici govoriš sa posebnom toplinom.
#Maja Janković: Oni su za mene postali druga porodica. Tu djecu obožavam, a i ona mene vole. Nijesmo izgubili kontakt kada sam prestala da radim kod njih. I dalje se viđamo, idem na njihove rođendane i posjećujemo se. Ostali smo povezani kao prava porodica. Od prvog dana sam kod njih bila prihvaćena sa velikim poštovanjem. Nijesu sjedali za ručak dok prvo mene ne ugoste, a tek onda svoju djecu. To je nešto što čovjek ponekad ne doživi ni u sopstvenoj porodici, a kamoli kod ljudi koje je prvi put u životu vidio. Primili su me da čuvam djecu. Niko od mene nije tražio da radim druge stvari po kući, ali sam ja pomagala u svemu. Nijesam mogla drugačije, jer sam ih doživljavala kao članove svoje porodice. I oni su mene tako prihvatili. Kod njih mi je bilo prelijepo. Kada su djeca porasla i krenula u vrtić i školu, željeli su da ostanem. Međutim, meni je trebalo više novca. Morala sam da razmišljam o svojoj djeci i porodici u Crnoj Gori, pa sam počela da tražim dodatne poslove.
#CGDIJASPORA: U jednom periodu radila si praktično od jutra do kasno u noć?
#Maja Janković: Jesam. Čuvala sam dvoje djece tokom dana. Kada bi se njihovi roditelji oko šest sati vratili sa posla, ja bih odlazila da čistim četiri firme. To sam radila gotovo svakog dana. Petkom, kada završim sa čuvanjem djece i čišćenjem, odlazila sam da čuvam jednu stariju gospođu iz porodice poznatog američkog advokata. Taj posao je bio fizički izuzetno težak. Radila sam tako oko godinu i na kraju moja kičma više nije mogla da izdrži. Dan mi je počinjao čuvanjem djece, nastavljao se čišćenjem firmi, a završavao brigom o starijoj osobi. Kući sam se često vraćala poslije ponoći. Bilo je teško, ali nijesam imala mnogo izbora. Došla sam da radim, da pomognem djeci i da pokušam da napravim nešto od svog života.
#CGDIJASPORA: Nakon čuvanja djece i starijih osoba počela si da radiš kod Koste Božića?
#Maja Janković: Kada više nijesam mogla da radim onako težak posao, počela sam da čuvam gospodina Kostu Božića. On je porijeklom iz Bosne i tada je imao više od 90 godina. Riječ je o veoma interesantnom čovjeku koji se bavio proizvodnjom i radio sa mašinama za žvakaće gume. Kod njega sam ostala dvije godine. Bilo mi je lijepo i sa njim sam, kao i sa drugim porodicama kod kojih sam radila, ostala u veoma dobrim odnosima. Zovu me za praznike i rođendane, javljamo se jedni drugima i nijesmo prekidali kontakt. Često kažem da sam u Americi imala sreću da radim sa dobrim ljudima. Nijesam imala svoju porodicu pored sebe, ali su mi ti ljudi pružali podršku i poštovanje.
#CGDIJASPORA: Poslije toga ponovo si promijenila posao?
#Maja Janković: Žena kod koje sam ranije čuvala djecu zaposlila me je u svojoj firmi. Radila sam u proizvodnji, donosila djelove i čistila. Međutim, plata je bila veoma mala. Kada sam tražila da mi povećaju zaradu, nijesu pristali. Tada sam odlučila da napustim taj posao i počnem da vozim kamion.
#Maja Janković: Dolazim iz porodice vozača. Moj bivši suprug bio je profesionalni šofer. Oba moja sina takođe voze velike kamione širom Evrope. Oni voze velike šlepere i prolaze kroz brojne evropske države. Ja sam godinama bila uključena u priče o kamionima i tom poslu. Pomalo sam se razumjela u sve to. Ranije sam vozila i velike troosovince, a obuku sam prošla uz bivšeg supruga. Zato mi kamion nije bio potpuno nepoznat. Znala sam da vozim i vjerovala sam da mogu da se snađem. Kada sam ostavila posao u firmi, jednostavno sam sjela za volan i počela da vozim. Kamion vozim već dvije godine.
#CGDIJASPORA: Da li putuješ sa nekim ili si cijelo vrijeme sama?
#Maja Janković: Sama sam. Potpuno sama. Nema kolege sa mnom u kamionu. Sama vozim, sama prolazim kontrole, sama čekam ako dođe do kvara i sama provodim sate i dane na putu. Naravno, imam podršku firme i ljudi sa kojima radim. Ako se nešto pokvari, zovem servis i oni dolaze na put da poprave kamion. Postoje mobilni servisi koji dolaze vozilima i popravljaju kamione tamo gdje se zaustavite. Jednom mi je u Teksasu pukao hladnjak. Odmah sam pozvala ljude iz firme. Imamo Nikolu, koji je porijeklom iz Banjaluke, i njega pozovem kada se dogodi kvar. On odmah organizuje servis. Tada sam čekala dva ili tri sata da završe popravku, a onda sam nastavila put. U ovom poslu morate da budete spremni na sve. Ne možete paničiti jer ste često daleko od grada i ljudi koje poznajete.
#CGDIJASPORA: Koliko je težak život žene koja sama vozi kamion američkim putevima?
#Maja Janković: Veoma je težak. Vozila sam po snijegu, poledici i ledenoj kiši. Doživjela sam mnogo stresnih situacija. Nekada samo razmišljate da se kamion ne zanese ili ne prevrne. Morate biti potpuno koncentrisani, jer je vozilo veliko, put je dug, a vremenski uslovi se brzo mijenjaju. Sada sam u kamionu i planiram da vozim do novembra. Nakon toga ću otići u San Dijego, gdje bi trebalo da brinem o starijim ljudima. U martu ili aprilu planiram ponovo da se vratim vožnji kamiona. Tako živim. Radim ono što mogu, tamo gdje mogu, i trudim se da nastavim dalje.
#CGDIJASPORA: Rekla si da radiš za firmu u kojoj se osjećaš poštovano.
#Maja Janković: Firma se zove ASAP i kod njih radim već dvije godine. Vlasnik Stevan Stupar je zaista izuzetan poslodavac. Veoma je korektan prema meni. Obavezno želim da pomenem i svog dispečera Srđana Katanića, kojeg svi zovemo Srki. On je sjajan momak. Organizuje moje vožnje, uvijek je tu kada mi je potrebna pomoć i veoma sam zadovoljna saradnjom. Redovno sam plaćena i sa te strane nemam nikakvih problema. Uvijek sam, nekako, imala sreću da nailazim na dobre ljude. To mi je mnogo značilo jer sam u ovoj zemlji uglavnom bila sama.
#CGDIJASPORA: Posljednjih mjeseci kontrole vozača su strože. Osjećaš li strah?
#Maja Janković: Situacija je postala napetija. Prolazim kroz stanice za mjerenje kamiona i komuniciram sa policijom. Do sada nijesam imala problema, ali čovjek nikada ne zna na koga može da naiđe i šta može da se dogodi. Sada na kontrolama prvo pitaju govorite li engleski. Zatim vam pokažu saobraćajne znakove i traže da objasnite njihovo značenje. Daju vam i nešto da pročitate na engleskom. Zato je važno što sam uspjela da naučim jezik. Dobro se snalazim, razumijem ih i mogu da razgovaram sa njima. Da nijesam naučila engleski, ne znam kako bih prošla na svim tim kontrolama.
#CGDIJASPORA: Kada si došla u Ameriku, nijesi govorila engleski?
#Maja Janković: Nijesam. U školi sam učila njemački i ruski, a engleski nikada nijesam učila. U početku mi je pomagao stariji sin, koji ga govori perfektno. Kasnije sam sama učila. Gledala sam televiziju, slušala ljude i koristila aplikacije na telefonu. Sve što danas znam naučila sam tako, malo-pomalo. Sada mogu da razgovaram sa ljudima i objasnim ono što je potrebno. Možda ne govorim perfektno, ali sve razumijem. Za mene je to veliki uspjeh, jer sam došla u Ameriku kao žena od 45 godina koja nije znala jezik.
#CGDIJASPORA: Kada pogledaš iza sebe, kako doživljavaš sve što si prošla?
#Maja Janković: Ljudi mi kažu da sam čudo, ali ne znam koliko sam zaista čudo. Znam samo da me je život lomio i šamarao, a ja sam morala da nastavim dalje. Kada sam došla u Ameriku, imala sam 45 godina. Sada imam 53. Osjećam da sam mnogo ostarjela tokom ovih godina. Nijesam više ista žena koja je stigla ovdje. Mnogo toga sam prošla, mnogo radila i mnogo brinula. Ali idem dalje. Moram.
#CGDIJASPORA: Šta ti je bilo najteže tokom svih tih godina?
#Maja Janković: Najteže mi je što skoro sedam godina nijesam vidjela svoju djecu. Ušla sam u osmu godinu života u Americi, a svakog dana mislim o njima. Imam dva sina i ćerku. Oba sina su oženjena i voze kamione po Evropi. Moja ćerka je takođe udata i ima četvoro djece – dva sina i dvije ćerke. Ona mnogo pati za mnom. Mlađi sin se oženio, a ja nijesam bila na njegovoj svadbi. Napravili su veliku svadbu, ali ja nijesam mogla da prisustvujem. Poslije je dobio sina, a ja nijesam bila tu ni kada se moje unuče rodilo. To me je najviše pogodilo i boljelo. Postoje trenuci koji se ne mogu ponoviti. Svadba vašeg djeteta, rođenje unučeta, prvi zagrljaj – kada to propustite, nema novca koji može da vam nadoknadi taj osjećaj.
#CGDIJASPORA: Koliko unučadi imaš?
#Maja Janković: Trenutno čekamo moje osmo unuče. Svakog dana očekujem da mi jave da je stiglo. Samo neka su djeca zdrava, to je najvažnije. Ali teško je čekati takvu vijest iz kamiona, hiljadama kilometara daleko. Voljela bih da sam tamo, da ih zagrlim i budem dio njihovog života, a ne samo da ih gledam preko telefona. Moja djeca su porasla i zasnovala svoje porodice. Ponosna sam na njih. Imam dobre snahe i zeta i zaista nemam riječi. Svi imaju svoje živote, ali ja se ponekad zapitam: „A gdje sam ja u svemu tome?“ To je pitanje koje najviše boli.
#CGDIJASPORA: U Crnoj Gori te čeka i majka koja ima 83 godine.
#Maja Janković: Majka mi je živa, ima 83 godine. Stalno mi govori: „Vrati se kući. Nećeš me živu zateći. Dosta si bila tamo.“ Kada mi to kaže, veoma mi je teško. Često, dok vozim, razmišljam o djeci, unučadima i njoj. To su misli koje mi najčešće dolaze kada ostanem sama na putu. Najviše bih voljela da mogu da odem u Crnu Goru, provedem vrijeme sa njima i onda se vratim u Ameriku. Ali zbog papira ne želim da rizikujem da poslije ne mogu ponovo da uđem u zemlju. Tako prolaze godine. Vi mislite da ćete problem riješiti za nekoliko mjeseci, pa prođe godina, zatim druga, treća… A onda se okrenete i shvatite da sedam godina nijeste zagrlili svoju djecu.
#CGDIJASPORA: Zašto si ostajala toliko dugo i podnosila sve teške poslove?
#Maja Janković: Pomagala sam svojoj porodici. Slala sam novac u Crnu Goru. Pomogla sam djeci, renovirala kuće, kupovala automobile. Uvijek je nekome nešto bilo potrebno i ja sam željela da im pomognem. Kao majka, nijesam mogla da kažem da nemam ili da neću. Radila sam po čitav dan, nekada i po nekoliko poslova, ali sam znala zbog koga radim. Sada sam poželjela da zaradim i nešto za sebe. Imam 53 godine i moram da razmišljam o budućnosti. Želim da se obezbijedim, da kupim sebi automobil ili možda stan i da jednoga dana mogu mirno da se vratim. U Crnoj Gori imam veliku kuću u kojoj živi moj stariji sin sa porodicom. Mlađi sin ima stan koji je dobio od babe. Oni imaju svoje domove i porodice. Ja sada pokušavam da napravim neku sigurnost i za sebe.
#CGDIJASPORA: Ako ne uspiješ da završiš papire, da li bi se vratila u Crnu Goru?
#Maja Janković: Ako ne budem mogla da završim papire, moraću da razmišljam o povratku. Ali nije lako vratiti se u 53. godini i ponovo početi od početka. Ko će vas u tim godinama zaposliti? Nijesam više mlada djevojka koja može tek tako da počne da radi u prodavnici ili bilo gdje drugo. Zbog toga sam željela da završim papire, ostanem ovdje i nastavim da radim. Najviše bih voljela da mogu normalno da putujem – da odem u Crnu Goru, vidim svoju porodicu i onda se vratim u Ameriku. Ne tražim ništa više od toga.
#CGDIJASPORA: Uprkos svemu, kažeš da si zavoljela Ameriku?
#Maja Janković: Jesam. Pronašla sam se ovdje i mnogo sam zavoljela ovu zemlju. Možda će nekome to zvučati čudno nakon svega što sam prošla, ali je istina. Nekako mi ovdašnji život odgovara. Sve mi prija i navikla sam da radim i da se sama borim. Voljela bih da ostanem ako uspijem da završim papire. Ovdje sam izgradila život od nule. Došla sam ne poznajući nikoga i ne znajući engleski, a danas sama vozim kamion širom Amerike. To nije bilo lako napraviti i zato ne želim tek tako da odustanem.
#CGDIJASPORA: A gdje je u tom životu Crna Gora?
#Maja Janković: Crnu Goru obožavam. Velika sam Crnogorka i to moram da kažem. Volim i poštujem svoju braću Srbe, ali sam ponosna Crnogorka. Gdje god da se nalazim, Crna Gora je sa mnom. Možete živjeti u Americi, voziti hiljadama kilometara, upoznati nove ljude i zavoljeti drugu zemlju, ali ne možete izbrisati mjesto iz kojeg ste potekli. Moja djeca su tamo. Moja unučad su tamo. Moja majka je tamo. Zbog toga je i moje srce tamo.
#CGDIJASPORA: Šta sebi kažeš kada dođu najteži trenuci?
#Maja Janković: Kažem sebi da moram da budem hrabra i da idem dalje. Zbog djece, unučadi, majke i svega što sam do sada uradila. Nije lako kada ste sami u kamionu, kada ispred sebe vidite samo put, a znate da su ljudi koje najviše volite na drugom kraju svijeta. Nekada vas sve stigne. Ali onda obrišete suze, upalite kamion i nastavite.
Dok završavamo razgovor, Maja je i dalje u kamionu. Uskoro je čeka novi put, nova kontrola, još jedna američka savezna država i još mnogo kilometara koje će morati da pređe sama.
U kabini pored nje neće biti kolege sa kojim bi podijelila umor ili tišinu. Biće tu telefon preko kojeg prati život svoje porodice, glas majke koja je poziva da se vrati i fotografije unučadi čije odrastanje gleda sa drugog kraja svijeta.
Čeka i vijest o rođenju osmog unučeta.
Možda će je ta vijest zateći na odmorištu, na kontroli ili usred još jednog dugog američkog puta. Radovaće se, kaže, samo da je dijete živo i zdravo. Ali će uz radost ostati i bol što ni ovoga puta neće biti blizu da ga uzme u naručje.
Amerika joj je pružila posao i priliku da počne iznova. Naučila ju je da govori jezik koji nikada nije učila, da se izbori sa strahom, da poslije privođenja već sjutradan izađe na polaganje i iz prvog pokušaja dobije vozačku dozvolu. Naučila ju je i da sama upravlja velikim kamionom kroz snijeg, poledicu i ledenu kišu.
Ali joj je uzela godine provedene daleko od najbližih.
Maja, ipak, ne odustaje. Sa 53 godine i dalje radi, planira i vjeruje da će završiti papire. Čeka dan kada put pred njom neće voditi ka novoj isporuci, američkom gradu ili odmorištu, već preko Atlantika – prema Podgorici, majci, djeci i unučadima. Prema zagrljaju koji čeka gotovo sedam godina.
