Piše: Nada Kovačević
Dok se Crna Gora i dalje dominantno predstavlja kao turistička destinacija, dr Filip Jovićević pokušava da je upiše na mapu zemalja znanja, inovacija i svemirskih tehnologija. Nakon školovanja i profesionalnog usavršavanja u Ujedinjenom Kraljevstvu, Italiji i Švajcarskoj, odlučio je da međunarodno iskustvo, kontakte i znanje usmjeri ka državi iz koje je potekao.
Njegov povratak nije bio rezultat unaprijed zacrtanog plana niti odluka donesena preko noći. Bio je to, kako objašnjava, prirodan ishod osjećaja da ono što je stekao u inostranstvu može imati posebno značenje ukoliko bude pretočeno u konkretne projekte u sopstvenoj zemlji. Umjesto da Crnu Goru posmatra samo kroz njena ograničenja, malo tržište, sporiju administraciju i nedovoljno razvijenu tehnološku infrastrukturu, Jovićević je njenu veličinu vidio kao potencijalnu prednost i prostor za brže testiranje novih ideja i modela.
Najvidljiviji rezultat takvog razmišljanja jeste Montenegro Space Research i projekat prvog crnogorskog satelita „Luča“. Projekat koji je u početku mnogima mogao djelovati kao previše ambiciozna ili čak nedostižna ideja pokazao je da ulazak u svijet visokih tehnologija nije rezervisan samo za velike i bogate države. „Luča“ je postala mnogo više od satelitskog projekta. Ona je simbol ambicije da Crna Gora izađe iz okvira zemlje koja se u međunarodnoj javnosti dominantno prepoznaje po turizmu, prirodnim ljepotama i nekretninama, te da se predstavi i kao država sposobna da razvija znanje, inovacije i savremene tehnologije.
Za Jovićevića, međutim, uspjeh „Luče“ ne završava njenim odlaskom u orbitu. Pravi značaj projekta vidi u promjeni percepcije Crne Gore, povezivanju domaćih stručnjaka sa ljudima iz dijaspore i međunarodne akademske zajednice, kao i stvaranju osnove za nove tehnološke, naučne i investicione projekte. Upravo zato Montenegro Space Research ne posmatra samo kao organizaciju koja se bavi svemirom, već kao platformu koja treba da poveže ljude, ideje i institucije iz Crne Gore i svijeta.
Njegova priča istovremeno otvara i jedno od najvažnijih pitanja za crnogorsko društvo: kako zadržati vezu sa ljudima koji su se školovali i ostvarili u inostranstvu i kako njihovo znanje pretvoriti u razvojnu snagu države. Jovićević smatra da doprinos dijaspore ne mora uvijek podrazumijevati fizički povratak. On može dolaziti kroz mentorstvo, investicije, poslovne kontakte, međunarodno povezivanje, razmjenu iskustava i podršku projektima koji nastaju u Crnoj Gori.
Jovićević smatra da Crna Gora ima predispozicije da postane svojevrsni „Singapur Evrope“, ali upozorava da za takav iskorak nijesu dovoljne samo prirodne ljepote, povoljan geografski položaj i mala teritorija. Potrebni su kvalitetne institucije, ulaganje u obrazovanje i nauku, profesionalizam, poslovna etika i sposobnost da se kratkoročni interes zamijeni dugoročnom vizijom razvoja.
Posebno mjesto u njegovoj viziji pripada mladima. Nakon „Luče“, planovi Montenegro Space Researcha usmjereni su ka privlačenju međunarodnih partnera, univerziteta, istraživačkih centara i tehnoloških kompanija, ali i ka popularizaciji fizike, inženjerstva i svemirskih nauka među djecom i mladima. Njegova poruka je da se veliki sistemi ne stvaraju samo velikim projektima, već i malim koracima koji kod novih generacija bude radoznalost i vjeru da i iz Crne Gore mogu nastati ideje globalnog značaja.
Govoreći o patriotizmu, Jovićević ga ne vezuje za velike riječi i simbole, već za konkretan doprinos zajednici. Za njega je patriotizam stvaranje projekata, otvaranje radnih mjesta, dovođenje investitora, povezivanje Crne Gore sa svijetom i pomaganje mladim ljudima da dobiju priliku. Upravo takav pristup predstavlja osnovnu nit njegove profesionalne i lične priče – uvjerenje da znanje stečeno u svijetu dobija puni smisao tek kada se pretvori u rezultat koji ostaje iza nas.
#Filip Jovićević: Taj put je vjerovatno oblikovan mnogim faktorima. Nekih sam bio svjestan u tom trenutku, a nekih možda tek kasnije, kada sam mogao da sagledam širu sliku. Na studije sam otišao bogat podrškom i ljubavlju najbližih, prije svega svoje porodice. Nijesam imao pritisak ni da moram ostati u inostranstvu, ni da se moram vratiti. Imao sam slobodu da učim, da se razvijam i da vidim gdje će me život odvesti. Kada danas pogledam unazad, ne bih mijenjao ništa. Svako iskustvo, svaki grad, svaki susret i svaki izazov imali su svoju ulogu u mom sazrijevanju. Moj povratak u Crnu Goru nije bio odluka donesena preko noći, već prirodan ishod jednog unutrašnjeg osjećaja da znanje koje sam stekao vani treba, ako za to postoji prostor, da usmjerim ka svojoj državi.
Sjećam se da je moj otac jednom rekao da čovjek nekada može imati ispunjeniji i dostojanstveniji život u svojoj zemlji nego u mnogo bogatijoj sredini u kojoj je samo jedan od mnogih. Ta misao mi je ostala urezana, ne zato što potcjenjuje život u inostranstvu, već zato što govori o osjećaju pripadnosti, dostojanstva i mogućnosti da čovjek u svojoj sredini ostavi trag. I moj otac je kroz posao vezan za inostranstvo, tako da sam iz prve ruke mogao da vidim i prednosti i izazove života van svoje zemlje. Znao sam samo jedno: ako povratak u Crnu Goru bude imao smisla, vratiću se. Negdje sam oduvijek maštao o tome da znanje, kontakte i iskustvo stečeno u inostranstvu prenesem na svoju državu. Danas mogu reći da sam srećan što se ta ideja pretvorila u konkretne projekte.
#Filip Jovićević: Iskreno, u tom trenutku nijesam imao čvrsto definisan plan. Kada čovjek ode mlad na školovanje, posebno u drugu zemlju i drugačiji sistem, više razmišlja o tome kako da se snađe, kako da uspije i kako da iskoristi prilike koje su pred njim. Nijesam tada znao gdje ću živjeti, čime ću se tačno baviti, niti kojim putem će ići moja karijera. Ali veza sa Crnom Gorom nikada nije prestala. Ona nije bila samo emotivna, već i misaona. Uvijek sam razmišljao o tome šta bi se iz sistema u kojima sam živio i učio moglo primijeniti kod nas. Šta bi Crna Gora mogla bolje, gdje postoje prilike, kako bi se određeni modeli, znanje ili kontakti mogli prenijeti u naš kontekst.
Dakle, možda nijesam od prvog dana znao da ću se sigurno vratiti, ali sam znao da Crnu Goru nikada neću posmatrati kao nešto odvojeno od sebe. Kada su se kasnije otvorile prilike da ono što sam stekao u inostranstvu pretvorim u projekte u Crnoj Gori, ta odluka je došla prirodno.
#Filip Jovićević: Rekao bih da je lični pečat tog iskustva možda i najvažniji. Završio sam četiri različita fakulteta u tri države, ali mislim da je Ženeva imala najdublji uticaj na moj razvoj. Tamo sam magistrirao, doktorirao, stekao prvo ozbiljno profesionalno iskustvo pri Ujedinjenim nacijama i osnovao svoju prvu konsultantsku kompaniju.
Ženeva je za mene bila mnogo više od grada u kojem sam studirao. Bila je sredina koja svakodnevno inspiriše. Ako mladi ljudi imaju mogućnost da biraju gdje će studirati, uvijek bih im savjetovao da ne biraju samo prema nazivu univerziteta, već i prema gradu koji ih motiviše. Mene je oduvijek motivisala diplomatija, a Ženeva je, sa sjedištem Ujedinjenih nacija i brojnim međunarodnim organizacijama, jedan od svjetskih centara diplomatije.
To je grad u kojem se prirodno prepliću diplomatija, nauka, biznis i međunarodna saradnja. Možete sresti predstavnike najvećih svjetskih kompanija, diplomate, naučnike, ljude iz različitih kultura i sistema. Ne treba zaboraviti ni da je CERN praktično dio tog ženevskog ekosistema, što dodatno daje osjećaj da ste u prostoru gdje se stvaraju velike ideje.
Upravo taj spoj diplomatije, nauke i preduzetništva snažno je uticao na mene. Vjerujem da me je oblikovao i profesionalno i lično, jer sam naučio da velike ideje ne zavise samo od veličine zemlje iz koje dolazite, već od vizije, discipline, znanja i spremnosti da se povežete sa pravim ljudima.
#Filip Jovićević: Život van Crne Gore me je, naravno, promijenio. Prije svega, shvatio sam da veličina države ne određuje nužno njenu snagu, uticaj ili ekonomsku perspektivu. Mnogo važnije od veličine teritorije jeste ulaganje u znanje, razvoj svijesti građana, kvalitet institucija i poslovna etika.
Crna Gora ima ozbiljne predispozicije da postane veoma napredna država. Često kažem da bismo, uz pravilnu strategiju, mogli biti neka vrsta Singapura Evrope. Imamo dobar geografski položaj, prirodne resurse, malu i fleksibilnu strukturu, mogućnost brzog testiranja novih modela i dovoljno prostora da se pametnim odlukama napravi veliki iskorak.
Međutim, ono što nas često usporava jeste nedovoljno razvijena svijest o dugoročnom interesu. Kod nas se još uvijek previše stvari radi stihijski. U poslovanju često dominira kratkoročna logika, želja za brzom zaradom, pa čak i spremnost da se naruši povjerenje investitora zarad trenutne koristi. To je mentalitet koji nas je mnogo koštao.
Ozbiljni investitori ne traže samo priliku za profit. Oni traže stabilnost, povjerenje, profesionalizam i dugoročnog partnera. Ako Crna Gora želi da privuče ozbiljan kapital i znanje, moramo graditi poslovnu kulturu u kojoj je riječ vrijednost, dogovor obaveza, a reputacija najvažniji kapital.
#Filip Jovićević: Mislim da je presudna bila upravo ta misao koja je vremenom sazrela u meni, da bih volio da Crnoj Gori donesem nešto konkretno. Ne samo lijepu priču, već projekat, rezultat i dokaz da i iz male zemlje mogu nastati ozbiljne inicijative.
U Ženevi sam, zajedno sa svojim poslovnim partnerom i prijateljem, gospodinom Arnaudom Barrayem, pokrenuo prvu konsultantsku kompaniju. Već tada sam razmišljao o tome kako da dio tog znanja i poslovnog modela povežem sa Crnom Gorom. Ideja je bila da otvorimo predstavništvo i ponudimo usluge ljudima iz inostranstva koji žele da se osjećaju sigurno i komforno u Crnoj Gori, da razumiju sistem, život i poslovno okruženje.
Gotovo paralelno s tim, kroz razgovor sa prijateljem iz CERN-a, shvatio sam da Crna Gora nema sopstvenu svemirsku ili satelitsku priču, čak ni na amaterskom nivou. U tom trenutku, razvojem CubeSat tehnologije, svemirski projekti više nijesu bili rezervisani isključivo za velike i bogate države. Postali su dostupniji i manjim zemljama, ako postoji vizija, tim i dovoljno upornosti.
Tada sam odlučio da pokrenem priču o prvom crnogorskom satelitu. Ideja je nastala upravo u Ženevi, a realizovana je kroz Crnu Goru. Danas mogu reći da sam uspio u tome. Tim projektom sam ostvario i jedan lični motiv. Postao sam dio crnogorske istorije i već sa 33 godine imam osjećaj da iza sebe imam nešto što može ostati kao ozbiljno nasljeđe.
#Filip Jovićević: Izuzetno je teško, ali upravo u tome vidim i prostor za djelovanje. Kada se vratite iz sistema koji su uređeniji, brži i efikasniji, jasno vidite koliko je kod nas potrebno raditi na smanjenju birokratije, digitalizaciji, boljoj komunikaciji institucija sa građanima i privredom, kao i na stvaranju ambijenta u kojem se inicijativa ne guši, već podržava.
Moje djelovanje je, između ostalog, usmjereno upravo ka poboljšanju sistema u tom smislu. Partner sam u određenim projektima koji imaju za cilj da građanima i privredi olakšaju poslovanje i smanje nepotrebnu administraciju.
Ipak, Crnu Goru nikada nijesam posmatrao kao ograničenu zbog veličine tržišta. Naprotiv, smatram da je mala država idealna kao testni teren za nove proizvode, usluge i modele. Kod nas se stvari mogu brže pokrenuti, lakše testirati i, ako postoji volja, efikasnije prilagoditi. Zato često govorim da Crna Gora ne treba da se kompleksira zbog svoje veličine. Treba da nauči kako da svoju veličinu pretvori u prednost.
#Filip Jovićević: Kao što sam već pomenuo, ideja je nastala u Ženevi. Sjećam se da sam doslovno istraživao da li Crna Gora ima bilo kakvu svemirsku priču, program, inicijativu, makar i na amaterskom nivou. Nijesam mogao da pronađem ništa konkretno. Umjesto da to doživim kao prepreku, shvatio sam to kao znak da postoji prostor koji neko treba da otvori. Pomislio sam da je možda upravo to nešto što je namijenjeno meni. Tako sam odlučio da pokrenem tu priču.
Od samog početka sam želio da Montenegro Space Research ne bude samo organizacija koja se bavi svemirskim tehnologijama, već i svojevrsna platforma koja povezuje Crnu Goru sa našim ljudima u inostranstvu, ali i sa međunarodnom akademskom i naučnom zajednicom. Upravo kroz tu priču angažovali smo ljude iz dijaspore, kao i mlade stručnjake koji su obrazovanje, iskustvo ili profesionalne kontakte stekli van Crne Gore, a koji su željeli da dio tog znanja i energije usmjere ka našoj zemlji.
Jedan od lijepih primjera za to jeste saradnja sa studentima pariskog univerziteta Sorbona. Imali smo tri pripravnika, dva Francuza i jednog Crnogorca, svo troje master studente na Sorboni, koji su došli da svoju stručnu praksu obave upravo u Montenegro Space Researchu. Za nas je to bilo veliko priznanje, jer pokazuje da Crna Gora može biti zanimljiva i relevantna mladim ljudima koji dolaze iz jednog od najuglednijih evropskih akademskih centara. Oni su se nakon prakse vratili bogatiji za novo znanje, praktično iskustvo i razumijevanje jedne potpuno nove tehnološke priče koja nastaje iz male države.
Za mene je to posebno važno, jer dijaspora i međunarodna akademska zajednica ne moraju da doprinose Crnoj Gori samo kroz fizički povratak ili investicije. Mogu da doprinesu i kroz znanje, mentorstvo, kontakte, međunarodno iskustvo, otvaranje vrata i povezivanje sa ozbiljnim institucijama. MSR je, na neki način, pokazao da se takav model može napraviti i u oblasti koja je za Crnu Goru do juče djelovala potpuno nedostižno. Sve je u početku djelovalo kao dodatni projekat, nešto što raste iz entuzijazma, ali vrlo brzo je dobilo mnogo veći zamah. Montenegro Space Research je u jednom trenutku zauzeo veoma važno mjesto u mom profesionalnom portfoliju, posebno kada je država prepoznala značaj projekta i odlučila da bude partner u priči o prvom crnogorskom satelitu.
Mislim da je najveća vrijednost svega toga u tome što smo pokazali da Crna Gora može da uđe u oblasti koje su do juče djelovale nedostižno. Ne zato što imamo najveći budžet ili najrazvijeniju infrastrukturu, već zato što imamo ljude, i u Crnoj Gori i van nje, koji vjeruju da granice nijesu uvijek tamo gdje nam se čini da jesu.
#Filip Jovićević: Za mene je to značilo da smo uspjeli da Crnu Goru pozicioniramo na svjetskoj mapi visokih tehnologija. To nije mala stvar. Kada jedna mala država, koja se uglavnom prepoznaje kroz turizam, prirodne ljepote i nekretnine, uspije da realizuje satelitski projekat, onda se mijenja način na koji je drugi posmatraju.
„Luča“ nije samo tehnološki projekat. Ona je poruka da Crna Gora ima ambiciju, znanje i sposobnost da učestvuje u savremenim globalnim tokovima. Za mene lično, to je bio trenutak velikog ponosa, ali i potvrda da vrijedi pokušati i onda kada mnogi ne vjeruju da je nešto moguće.
Već sada vidimo da je projekat promijenio percepciju određenih međunarodnih partnera i investitora. Ljudi koji su Crnu Goru ranije gledali gotovo isključivo kroz prizmu turizma i real estate sektora, danas su otvoreniji za razgovor o nauci, tehnologiji, satelitskim podacima, inovacijama i investicijama u znanje.
To je možda i najveći uspjeh „Luče“. Ona nije samo otišla u orbitu, već je otvorila novu mentalnu orbitu za Crnu Goru.
#Filip Jovićević: To je od presudne važnosti. Crna Gora ne smije da se osloni isključivo na turizam, jer to dugoročno nije održivo. Turizam jeste važan i ostaće važan, ali ako se oslanjamo samo na njega, ostajemo previše zavisni od sezona, spoljašnjih okolnosti i prirodnih resursa koje trošimo.
S druge strane, razvoj softvera, novih tehnologija, satelitskih servisa, digitalnih rješenja i inovacionih kompanija može donijeti višestruko veće ekonomske efekte, a osnovni resursi su znanje, struka, kreativnost i računar. To je ogromna razlika.
Ako želimo da Crna Gora dugoročno bude ekonomski jača, moramo ulagati u nauku, tehnologiju i obrazovanje. To mora postati jedan od državnih prioriteta, ne samo deklarativno, već kroz konkretne politike, budžete, programe i podršku ljudima koji žele da stvaraju. Zemlja znanja nije fraza. To je model opstanka za male države u 21. vijeku.
#Filip Jovićević: Poručio bih im da ne donose odluke na osnovu tuđih iskustava, pa ni mog. Svako ima svoj put, svoje okolnosti, svoje ambicije i svoju definiciju uspjeha. Treba da budu iskreni prema sebi, da stave sve na papir i da vide gdje mogu najviše da rastu, stvaraju i budu ispunjeni.
Ja sam ponosan na naše ljude koji žive i stvaraju u inostranstvu. Oni su naši ambasadori, često mnogo bolji ambasadori od formalnih institucija, jer svojim radom, znanjem i ponašanjem predstavljaju Crnu Goru u svijetu. Matična država treba da ih prepozna, poštuje i pomogne im koliko god može. S druge strane, mi koji smo u Crnoj Gori imamo obavezu da se borimo da je učinimo boljom, uređenijom i snažnijom. Samo tako ćemo stvoriti uslove da se visokoobrazovani i uspješni ljudi jednog dana lakše vrate, ili makar da ostanu trajno povezani sa Crnom Gorom kroz projekte, investicije, mentorstvo i znanje.
Povratak ne mora uvijek značiti fizički povratak. Nekada je dovoljno da čovjek ostane profesionalno, emotivno i vrijednosno povezan sa svojom državom i da joj doprinosi iz bilo kog dijela svijeta.
#Filip Jovićević: Apsolutno. Za mene patriotizam nije samo mahanje zastavama i velike riječi. Patriotizam je konkretan doprinos zajednici. To je kada stvorite projekat, otvorite radno mjesto, dovedete investitora, povežete Crnu Goru sa svijetom, pomognete mladom čovjeku ili svojim primjerom pokažete da se može drugačije.
Svako od nas svojim ponašanjem daje primjer okruženju. Mi svakog dana biramo da li ćemo biti produktivni, pozitivni i korisni, ili ćemo biti dio atmosfere apatije, nezadovoljstva i negativnosti. Promjena društva ne počinje uvijek velikim reformama. Nekada počinje od elementarne kulture, odgovornosti, osmijeha na ulici i spremnosti da nekom pomognemo.
Vjerujem da patriotizam znači biti dobar primjer drugima. Ako svako u svom poslu, svojoj porodici i svojoj zajednici uradi ono što može najbolje, Crna Gora će već biti mnogo bolje mjesto.
#Filip Jovićević: Nakon „Luče“, prirodan korak je da podignemo ljestvicu na viši nivo. Želimo da iskoristimo međunarodne kontakte i kredibilitet koji je projekat donio kako bismo privukli investitore, partnere, univerzitete, istraživačke centre i tehnološke kompanije. Cilj je stvaranje ozbiljnije naučno-tehnološke infrastrukture u Crnoj Gori, odnosno podloge za razvoj ovog sektora.
Mogu reći da smo u konkretnim razgovorima sa određenim kompanijama iz Sjedinjenih Američkih Država i Japana. Bez obzira na konačan ishod tih pregovora, važno je da se Crnoj Gori sada otvaraju vrata koja ranije nijesu bila otvorena. Na nama je da te šanse prepoznamo i iskoristimo.
Istovremeno, ne smijemo nikako zanemariti takozvane male korake. To znači promociju svemira, fizike, inženjerstva i nauke među najmlađima, od vrtića do starijih uzrasta. Ako danas zainteresujemo djecu za nauku i tehnologiju, sjutra ćemo imati inženjere, naučnike, preduzetnike i lidere koji mogu nositi mnogo kompleksnije projekte crnogorskog svemirskog programa.
„Luča“ je početak, ne kraj. Ona je dokaz da možemo. Sada je važno da od tog dokaza napravimo sistem.
