Razgovala: Nada Kovačević
Ima ljudi koji odu iz Crne Gore da bi preživjeli, ali cijelog života rade samo jedno — vraćaju joj se. Ne uvijek avionom, ne uvijek putem preko mora i planina, nego kroz sjećanje, kroz stare knjige, požutjele mape, izblijedjele grafike, davno zaboravljene zapise u kojima je negdje, sitnim slovima, ispisano ime njihove zemlje. Zoran Bulatović je jedan od tih ljudi.
Iz Crne Gore je otišao krajem osamdesetih, noseći u sebi ono što svaki naš čovjek ponese kada krene u svijet — malo nade, mnogo brige i onu tihu bol koju razumiju samo oni koji su jednom zatvorili vrata doma ne znajući kada će ih ponovo otvoriti. London mu je dao posao, hljeb, porodicu, prijatelje, poznanstva i priliku da se ostvari. Ali mu nikada nije mogao uzeti Crnu Goru.
Naprotiv, što je bio dalje od nje, sve ju je jasnije vidio.
U velikom gradu, među milionima ljudi, na Portobellu, u antikvarnicama, među kolekcionarima i starim evropskim knjigama, Zoran je počeo da pronalazi tragove zemlje iz koje je otišao. Na mapama, u putopisima, na ilustracijama, u metalnim kutijama iz ratova, u albumima i arhivama, Crna Gora mu se vraćala kao dokaz da nikada nije bila mala onoliko koliko su je često drugi, pa i mi sami, pokušavali umanjiti.
Svaki pronađeni zapis o Montenegru za njega nije bio samo kolekcionarski predmet. Bio je to komad domovine. Komad Lovćena, Boke, kamena, sela, rijeke, đedove priče, majčine brige, očevog pogleda. Bio je to dokaz da Crna Gora postoji i tamo gdje je nema na prvi pogled — u evropskom pamćenju, u tuđim arhivima, u očima stranaca koji su je davno prepoznali kao čudo.
A onda je od tih tragova napravio svoju životnu misiju. Privatni muzej „Magična Crna Gora“ nije nastao iz potrebe da se posjeduje, već iz potrebe da se sačuva. Da se ne izgubi ono što smo prečesto ostavljali drugima da nam pronađu, objasne i vrate.
Zoran Bulatović ne govori o Crnoj Gori kao o temi. On o njoj govori kao o rani i zavjetu. Kao čovjek koji je otišao daleko, ali je cijelog života skupljao dokaze da se nikada nije odvojio. Njegova priča je priča o dijaspori koja ne zaboravlja, o čovjeku koji je u tuđini pronašao Crnu Goru više puta nego mnogi koji u njoj žive, i o zemlji koju naziva bajkom koju još nijesmo naučili da čitamo.
U razgovoru za portal #CGDijaspora, Zoran Bulatović govori o odlasku u London, prvim poslovima, životu među velikim imenima, Portobellu, starim mapama, rijetkim knjigama i muzeju „Magična Crna Gora“. Ali najviše govori o ljubavi — onoj tihoj, tvrdoglavoj i neprolaznoj ljubavi prema zemlji iz koje se može otići, ali iz koje se nikada do kraja ne odlazi.
#CGDIJASPORA: U London ste otišli krajem osamdesetih godina. Kako je počela ta životna priča?
#Zoran Bulatović: U London sam otišao 1988. godine. Prije toga sam sa suprugom, koja je iz Kragujevca, bio neko vrijeme tamo. Ona je završila engleski jezik i radila je kao prevodilac u hotelu. Moj brat je tada već bio povezan sa inostranstvom i predložio mi je da odemo u London. Tako smo krenuli.
Prvo sam bio sedam dana, a onda se sve nekako otvorilo. London me je zadržao. Od marta 1988. godine praktično počinje moj život tamo. Bilo je teško, naravno, ali čovjek se navikne. U početku ne znate ni jezik dovoljno, ni sistem, ni ljude. Ali ako hoćete da radite, ako ste tačni i odgovorni, onda možete da napravite nešto.
#CGDIJASPORA: Da li ste odmah znali da ćete ostati?
#Zoran Bulatović: Ne. Mi smo se u jednom trenutku vratili, ali sam vidio da se u Crnoj Gori nešto mijenja i da to neće ići dobrim putem. Onda sam rekao supruzi da ćemo promijeniti pasoše i vratiti se u Britaniju. Poslije toga nijesam dolazio deset godina.
To je bilo teško. Ne zbog mene, nego zbog porodice, zbog Crne Gore, zbog svega što se dešavalo. Čovjek ode, ali ga zemlja ne napušta. Pogotovo kad osjeća da se dešavaju velike istorijske promjene i da njegova zemlja mora da nađe svoj put.
#CGDIJASPORA: Koji su bili vaši prvi poslovi u Londonu?
#Zoran Bulatović: Prvi posao bio je restauracija namještaja. Poslije toga sam radio na građevini, a onda sam počeo da radim zidove, enterijere, dekoracije, tapete, posebne tehnike bojenja. Vrlo brzo sam shvatio da je u Londonu zanat izuzetno cijenjen. Tamo su majstori dobro plaćeni, ali samo ako znaju posao i ako ga završavaju na vrijeme. Mene je to spasilo. Imao sam naviku da posao mora da se završi kako treba. Plata jeste važna, ali u tom sistemu prvo morate da pokažete odgovornost. Ako to imate, posao vas sam vodi dalje.
#CGDIJASPORA: Kako ste od zanata došli do posebnih tehnika, enterijera i rada za ugledne ljude?
#Zoran Bulatović: Počeo sam od običnih poslova, ali sam brzo ušao u posebne tehnike obrade zidova. Radio sam dekorativne površine, boje, efekte, plafone, enterijere. Učio sam stalno. Završio sam i školu, jer sam želio da razumijem materijale, zidove, boje, vlagu, disanje prostora.
Recimo, u Britaniji su mnoge kuće obložene tapetama, a zbog vlage se iza njih stvaraju problemi. Ja sam uočio da djeca često spavaju u sobama gdje zidovi nijesu zdravi. Počeo sam da radim posebne premaze i boje koje se koriste i u bolnicama, da prostor bude zdraviji. Uradio sam mnogo dječijih soba. To me je dodatno uvelo u priču o psihologiji boje.
#CGDIJASPORA: Često govorite o psihologiji boje. Šta ste pod tim podrazumijevali?
#Zoran Bulatović: Boja mijenja prostor, ali mijenja i čovjekov osjećaj u prostoru. Nije isto kada uđete u sobu koja je tamna, zatvorena, vlažna, i kada uđete u prostor koji diše, gdje svjetlost i boja rade zajedno. Radio sam plafone koji izgledaju kao nebo, zidove koji se mijenjaju u zavisnosti od prirodnog ili vještačkog svjetla, prostorije sa više nijansi iste boje.
To nije samo dekoracija. To utiče na raspoloženje. Ljudi često nijesu svjesni koliko zid, svjetlo i boja utiču na psihu. U Londonu sam o tome držao i predavanja, nosio svoje panele, objašnjavao ljudima kako boje funkcionišu.
#CGDIJASPORA: Radili ste i za poznate ličnosti. Koga posebno pamtite?
#Zoran Bulatović: Radio sam za mnogo zanimljivih i poznatih ljudi. Pamtim Dana Kleinmana, režisera povezanog sa filmovima o Džejmsu Bondu. On mi je jednom donio metalnu kutiju iz Prvog svjetskog rata, koju je kraljica Meri davala vojnicima na frontu. Na njoj su bili saveznici Britanske imperije – Japan, Rusija, Belgija, Francuska, Srbija, a u donjem desnom uglu i Crna Gora. To me je duboko pogodilo. Zamislite Crnu Goru, malu zemlju od nekoliko stotina hiljada stanovnika, u istom redu sa velikim silama. Tada sam još jače shvatio koliko je Crna Gora bila važna u evropskoj istoriji i koliko mi sami malo znamo o tome.
Radio sam i za ljude iz finansijskog svijeta, za glumce, umjetnike, političare, poznate porodice. Ali od svakog sam nešto naučio. Najviše sam naučio da bogati i uspješni ljudi čuvaju tragove svoje porodice, istorije i identiteta. U njihovim kućama često vidite stare printove, mape, porodične fotografije, predmete sa pričom. To me je dodatno podstaklo da razmišljam o Crnoj Gori i o tome šta mi čuvamo.
#CGDIJASPORA: Kako je počela vaša kolekcionarska misija?
#Zoran Bulatović: Živio sam blizu Portobella, najveće pijace antikviteta na svijetu. Tamo možete naći predmete od nekoliko funti do nekoliko miliona. Portobello je za mene bio škola. Tamo se čuju svi jezici, vide sve boje, dolaze kolekcionari iz cijelog svijeta. Počeo sam da tražim sve što ima veze sa Crnom Gorom – stare mape, ilustracije, knjige, razglednice, grafike, putopise, dokumente. Kada bih ušao na sajam, kolekcionari su me već znali. Samo bih podigao ruku i pitali bi: „Ima li nešto o Montenegro?“ Tako se godinama stvarala zbirka.
Išao sam i u Belgiju, Njemačku, Francusku, po sajmovima i antikvarnicama. Nekad kupite jednu sliku za 200 eura, ali potrošite mnogo više na put. Međutim, ako je to nešto što niko drugi nema, onda nema cijenu. To je trag naše istorije.
#CGDIJASPORA: Šta za vas predstavlja privatni muzej „Magična Crna Gora“?
#Zoran Bulatović: To je moja ljubav prema Crnoj Gori pretvorena u prostor, dokument, sliku i priču. U muzeju se nalaze stare ilustracije, mape, knjige, grafike, dokumenti i predmeti koji pokazuju kako su Crnu Goru vidjeli Evropljani, putopisci, umjetnici, kartografi i istraživači.
Mnogi ljudi nijesu svjesni koliko je Crna Gora bila inspiracija evropskim umjetnicima i piscima. Popularnost Crne Gore među evropskim slikarima i putopiscima bila je ogromna. Oni su dolazili, pisali, crtali, bilježili. Danas mi često ne znamo ni gdje se ti tragovi nalaze. Moj cilj je da pokažem da Crna Gora nije mala u istorijskom smislu. Ona je mala teritorijom, ali ogromna pričom.
#CGDIJASPORA: Koji su vam predmeti posebno važni?
#Zoran Bulatović: Teško je izdvojiti, ali posebno su mi važne stare mape Crne Gore i ilustracije iz evropskih knjiga i albuma. Ima jedna mapa stara oko 200 godina na kojoj su upisana crnogorska sela. Takva mapa govori više od mnogo tekstova. Ona pokazuje postojanje, prostor, organizaciju, identitet. Imam i ilustracije iz starih albuma koji su prikazivali gradove Dalmacije i Boke. U jednoj knjizi iz 1905. godine za Herceg Novi se kaže da je jedan od najljepših gradova tog prostora. Kada to pročitate i uporedite sa onim što smo danas uradili betonizacijom, bude vam teško.
Crna Gora ima nevjerovatnu vizuelnu istoriju. Imamo Boku, Lovćen, Skadarsko jezero, Durmitor, manastire, stare gradove, sela, rijeke, obalu. Sve to su ljudi bilježili mnogo prije nas.
#CGDIJASPORA: Često ističete da Crna Gora ne zna dovoljno da čuva ono što ima. Zašto?
#Zoran Bulatović: Zato što nemamo razvijenu svijest o prostoru i nasljeđu. U Londonu, ako živite u zaštićenoj zoni, ne možete promijeniti ni boju fasade kako hoćete. Postoje pravila, katalog boja, stilovi, dozvole. Ako je kuća viktorijanska, zna se koje boje i detalji pripadaju tom stilu. Kod nas se često ruši, dograđuje, betonira, mijenja bez osjećaja za ambijent. Imamo more, planine, sela, rijeke, stare kuće, kamen, vinograde, voćnjake, ali se prema tome ne odnosimo kao prema blagu. A to jeste blago.
Crna Gora na malom prostoru ima ono što velike zemlje nemaju. U jednom danu možete biti na planini i na moru. Možete skijati do ručka, a poslije ručka se kupati. Imamo jezera, rijeke, kanjone, manastire, stare puteve, istorijske slojeve. Ali nije dovoljno imati – morate znati da čuvate i predstavite.
#CGDIJASPORA: Šta vas posebno boli kada se vratite u Crnu Goru?
#Zoran Bulatović: Boli me nebriga. Boli me kada vidim smeće, zapuštene prostore, uništene fasade, beton gdje mu nije mjesto. Boli me kada vidim da djeca ne znaju šta imaju oko sebe. Kada djeca dođu u muzej, ja im prvo kažem da pitaju roditelje da im kupe sadnicu – smokvu, trešnju, kajsiju, jagodu – i da imaju zadatak da je čuvaju. Da nauče kako nešto raste. Dijete koje ubere svoj plod drugačije gleda zemlju. Mi moramo djecu buditi, ne samo hraniti ih i slati u školu.
U Londonu sam naučio da se država čuva tako što građanin reaguje. Ako nešto nije u redu u ulici, ljudi pišu, traže, bune se. Kod nas često ćutimo, a onda se čudimo što se stvari mijenjaju bez nas.
#CGDIJASPORA: Poslije deset godina prvi put ste se vratili u Crnu Goru. Kakav je bio osjećaj?
#Zoran Bulatović: To je teško opisati. Crna Gora vas vrati u emociju koju ne možete kontrolisati. Kada dugo živite vani, počnete još jače da osjećate ono što ste ostavili. Moj otac je umro 1999. godine i tada sam ponovo počeo da dolazim. To je bio težak period, ali me je još više vezao za zemlju. Sjećam se i letova iznad Boke. Kada iz aviona vidite Kotorski zaliv, Gospu od Škrpjela, Svetog Marka, Kotor, Lovćen – to je slika koju čovjek ne zaboravlja. Stranci koji prvi put vide taj prizor ostanu bez daha. Mi se na to naviknemo, pa zaboravimo da gledamo.
#CGDIJASPORA: Da li ste ljubav prema Crnoj Gori prenijeli na porodicu?
#Zoran Bulatović: Jesam, koliko sam mogao. Moja djeca su odrasla u Londonu, ali sam uvijek pokušavao da im objasnim odakle dolaze. Važno je da znaju korijen. Ne morate živjeti stalno u Crnoj Gori da biste je voljeli, ali morate znati šta ona jeste.
Moj sin je još u školi pisao, stvarao, bio radoznao. U Britaniji se talenat prati od malih nogu. Djeci se daju zadaci, bilježi se šta im ide, usmjeravaju se. Kod nas imamo talentovanu djecu, ali im često ne otvorimo prostor.
#CGDIJASPORA: Da li planirate da napišete knjigu?
#Zoran Bulatović: Nemam dovoljno vremena, ali sam pomagao mnogima koji su pisali knjige o Crnoj Gori. Slao sam ilustracije, provjeravao podatke, davao savjete. Veliki dio moje zbirke korišćen je kao pomoć istraživačima i autorima.
Volio bih da se napravi mnogo knjiga koje bi našoj djeci približile Crnu Goru kroz priče, slike, mape i dokumente. Djeca moraju da vide da njihova zemlja nije samo ono što gledaju svakog dana, nego i ono što je zapisano u evropskim arhivima, knjigama i muzejima.
#CGDIJASPORA: Šta je, po vašem mišljenju, najveća vrijednost Crne Gore?
#Zoran Bulatović: Najveća vrijednost Crne Gore je njena slojevitost. Na malom prostoru imate more, planine, jezera, rijeke, stare gradove, manastire, sela, puteve, priče, ljude, jezike, kulture. Imate istoriju koja je mnogo veća od teritorije. Crna Gora je bajka. Ali bajka koju još nijesmo naučili da čitamo. Stranci često brže prepoznaju njenu vrijednost nego mi sami. Oni se oduševe kamenom kućom, smokvom, zalivom, starom mapom, pričom o selu. Mi to često gledamo kao nešto obično. A ništa od toga nije obično.
#CGDIJASPORA: Šta biste poručili dijaspori?
#Zoran Bulatović: Dijaspora mora da bude most. Ljudi koji žive vani vide kako funkcionišu uređeni sistemi, kako se čuva prostor, kako se poštuje baština, kako se gradi odnos prema istoriji. To iskustvo treba donijeti Crnoj Gori.
Ali ne samo kritikovati. Treba pomagati, predlagati, ulagati znanje, povezivati ljude, čuvati dokumente, pričati djeci odakle su. Svaka stara fotografija, mapa, knjiga, razglednica ili porodična priča može biti dio većeg mozaika.
Crna Gora je mala samo onome ko je ne poznaje. Ko je upozna kroz istoriju, umjetnost i prirodu, zna da je mnogo veća nego što izgleda na mapi.
