Zamislite čovjeka koji u jednoj ruci drži dijete, u drugoj svoju sudbinu, a iza sebe ostavlja sve što je do tada bio. Pred njim — nepoznat svijet. I nijedan siguran korak. Tako počinje priča Hajra Ljaljića — ne kao san o Americi, nego kao borba za goli život i dostojanstvo.
Priča Hajra Ljajića jedna je od onih pred kojima čovjek ne može ostati ravnodušan, jer u njoj nema ničeg izmišljenog, ničeg lakog i ničeg površnog. U njoj je sabrana muka jednog vremena, težina odlaska, drhtaj oca koji u rukama nosi dijete dok prelazi granicu, ćutanje žene koja trpi i vjeruje, snaga muškarca koji ne smije da se slomi jer iza njega stoji cijela porodica, i ona rijetka ljudska osobina da, i kada te život satjera uza zid, ne izgubiš ni obraz, ni dušu, ni potrebu da pomogneš drugome.
Hajro nije otišao zato što je htio više, nego zato što više nije imao gdje. Nije krenuo u Ameriku kao čovjek koji juri san, nego kao muž i otac koji je znao da nema pravo da ostane na mjestu gdje njegova porodica ne može da diše. Krenuo je iz svog Plava, preko Peći, noseći sa sobom kućni odgoj, očevu riječ i onu tihu, ali strašnu odgovornost koju razumiju samo oni koji su morali da biraju između poznate muke i nepoznatog spasa. A put kojim je prošao bio je sve, samo ne put nade bez cijene. Bio je to hod kroz neizvjesnost, strah, dugove, surove granice i noći u kojima je trebalo sačuvati ne samo život, nego i vjeru da sve to ima smisla.
I možda baš zato danas njegova priča ima toliku težinu. Jer kada Hajro govori o uspjehu, on ne govori prvo o kućama, poslovima i novcu. On govori o ženi koja je bila uz njega kada nije imao ništa. O ćerki koju je nosio kroz mrak i kojoj je šaputao da samo još malo izdrži. O sinovima koji su mu danas rame uz rame. O ljudima koji su mu dali riječ kada nije imao oslonac. O majci, braći, zavičaju, o dobru koje se ne zaboravlja i pomoći koja se mora vratiti drugome. Njegova priča nije pobjeda novca nad siromaštvom, nego pobjeda srca nad svim onim što je moglo da ga učini tvrđim, hladnijim i drugačijim.
Zato je ovo intervju za portal CGDIJASPORA koji se ne čita samo kao priča o jednom čovjeku. Ovo je podsjetnik da najveći ljudi često nijesu oni koji su najglasniji, nego oni koji su najviše izdržali, a ostali blagi. Oni koji su prošli kroz glad, dug, strah i neizvjesnost, a nijesu zaboravili da pruže ruku. Oni koji su mogli da se promijene, a nijesu. Oni koji su sve stekli, ali nikada nijesu prestali da budu sinovi svog kraja, muževi svojih žena, očevi svoje djece i ljudi svog naroda. A Hajro Ljajić je upravo takav čovjek.
#Hajro Ljaljić: Moja priča počinje u Plavu. Tu sam rođen i odatle nosim ono osnovno što čovjek nikad ne izgubi — porijeklo, kućni odgoj, ono što mu je usađeno dok je još dijete. Poslije smo 1978. godine napustili Plav i prešli da živimo u Peć, na Kosovo. Tu smo proveli dosta godina, desetak i više, i tu sam praktično sazrijevao, završavao škole, radio, snalazio se, gledao kako da živim i kako da napredujem. Ali ta vremena nijesu bila laka. Poslije Titove smrti već se osjećalo da se nešto lomi, da dolaze drugačiji odnosi među ljudima, da svako sve više gleda svoje, da se steže prostor za običnog čovjeka koji hoće samo da radi i da živi normalno. To je bilo vrijeme kada si morao mnogo više da se boriš za svaki korak.
Ja sam odrastao uz očevu riječ koju nikad nijesam zaboravio. Moj otac mi je stalno govorio: ,,Govori istinu, istinu i samo istinu. Samo istinu možeš hiljadu puta da ispričaš, a da nikad ne pogriješiš.” I ja sam tu rečenicu nosio sa sobom kroz cio život. Kad govoriš istinu, nemaš šta da pamtiš. Kad izmišljaš, prije ili kasnije se izgubiš. Ja nijesam imao vremena da živim drugačije osim pošteno i istinito.
#Hajro Ljaljić: Došao je onda kada sam vidio da, bez obzira na to koliko sam spreman da radim, ne mogu da obezbijedim porodici ono što treba. Ja sam se oženio, zasnivao porodicu, a posla nema. A nijesam bio čovjek koji bira. Ja sam radio sve što je pošteno. Volim da kažem da mi je vozačka bila ,,od bicikla do aviona”, samo avion nijesam vozio. Znao sam razne poslove, nije me bilo strah rada, niti sam se stidio bilo čega što je pošteno. Ali kad nema mogućnosti, kad nema posla i kada vidiš da se sve zatvara, onda kreneš da razmišljaš gdje i kako dalje.
U to vrijeme mnogi su odlazili i na druge strane — razmišljalo se o Libiji, Iraku, tim zemljama gdje je tada novac bio jak. I ja sam razmišljao o svemu. Ali moja situacija nije bila jednostavna. Imao sam malu ćerku od 13-14 mjeseci, a supruga je bila trudna, već u osmom mjesecu. Znači, nije to bilo ,,idem sam pa ću se snaći”. To je bio odlazak sa kompletnom brigom na leđima. Ako pogriješim, nijesam pogriješio samo za sebe, nego za njih troje, pa onda i za dijete koje tek treba da se rodi. Tada sam prelomio. Rekao sam sebi: ako ću da rizikujem, rizikovaću za nešto veliko. Tako je sazrela odluka da krenemo za Ameriku.
#Hajro Ljaljić: To je bila ogromna stvar. Za mene, suprugu i ćerku trebalo je 25.000 dolara. Danas kad neko čuje tu cifru, možda i ne osjeti punu težinu, ali tada je to bilo bogatstvo. Da ti neko tada da 25.000 dolara, to je kao da ti danas daje mnogo, mnogo više. Ogromne pare. Ali tada je postojalo nešto što danas sve rjeđe postoji — riječ. Riječ je tada bila jača od mnogih današnjih papira, ugovora i potpisa. Ako ti čovjek kaže ,,završićemo”, to je tada nešto značilo. Moj šurak, koji je prije mene bio nekoliko godina u Americi, nije ni sam imao toliko, pa se i on zadužio kod rođaka da bi meni pomogao. Zamislite tu vrstu povjerenja i odgovornosti. Ljudi su ulazili u dug da bi izvukli svoga. I tako smo skupili taj novac. Zadužio sam se. Krenuli smo. Nije tu bilo puno razmišljanja — kad kreneš, nema više nazad. U sebi samo govoriš: ,,Sad ovo mora da uspije.”
#Hajro Ljajić: Krenuli smo iz Peći autobusom za Beograd. To je već bio emotivan lom. Niko iz moje porodice nije ni znao da stvarno krećem, dok nijesam došao do samog polaska. Tek tada sam im rekao da sjutra idem za Ameriku i da me ovdje više nema. To je bio šok, plač, nevjerica. Ali ja sam već u sebi bio riješio da idem. U Beogradu smo stigli kasno, oko dva sata noću. Nijesmo imali hotel, nijesmo imali gdje. Otišao sam kod rođaka, pokucao na vrata usred noći i rekao: ,,Znam da je kasno, ali samo da prenoćimo nekoliko sati.” Primio nas je bez riječi. To su stvari koje čovjek pamti čitav život.
Iz Beograda smo išli za Pariz. U Parizu smo noćili, čekajući nastavak leta. A tamo — bomba na aerodromu. Sve blokirano, specijalci, haos. Eto, i to te zadesi na putu, a ti samo gledaš kako da prođeš dalje. Poslije smo nastavili ogromnim avionom, Jumbo Jetom 747, do Hjustona, gdje je avion morao da stane radi goriva i čišćenja, pa onda za Meksiko Siti. U Hjustonu sam prvi put osjetio onu ogromnu mašineriju Amerike. Gledao sam kroz prozor ljude na pisti, male traktore koji vuku teret, organizaciju, brzinu, red. Tada sam rekao svojoj supruzi: ,,Kad jednom uđem u Ameriku, ja ću da radim na aerodromu.” Ona mi je samo odgovorila: ,,Daj Bože samo da stignemo.” Tada to zvuči kao san čovjeka koji ne zna ni hoće li preći granicu, a poslije se stvarno desilo.
#Hajro Ljaljić: Nas je bilo 13-oro. Većina su bili naši ljudi, iz naših krajeva ili poznanici. Znali su me, vjerovali su mi, vidjeli da sam sabran i da ne paničim lako. Predložili su da ja budem vođa puta. Ja sam rekao: ,,Dobro, ako ćete me slušati, idemo zajedno.” Nisam bježao od odgovornosti. Ali to ti je put na kojem vrlo brzo vidiš ko je ko. Kad krene muka, kad nestane sigurnosti, kad dođe strah, onda ispliva ljudska priroda. Dok smo išli, obećavali su nam svašta — da je sve organizovano, da ćemo brzo proći, da će nas dovesti do Njujorka, da je sve uračunato. A istina je bila da je 90 odsto tih obećanja bilo prazno. U Tihuani su nas odveli u strašno siromaštvo. Kuće jadne, ljudi spavaju gotovo na zemlji, preko puta grobnice. Ja sam govorio: ako smo mi mislili da smo sirotinja u Jugoslaviji, onda smo, u odnosu na to što smo tamo vidjeli, bili bogataši. To su slike koje ne izlaze iz glave.
#Hajro Ljaljić: Jeste. To je jedna od onih životnih mudrosti žena koje mnogo vide i osjećaju. Moja tašta je prodala kravu i imala je nešto novca. Nije htjela meni direktno da ga da, da me ne uvrijedi, nego ga je stavila unuci, mojoj ćerki, u njedra. Ja tada nijesam ni znao šta će nam sve trebati na tom putu, ali taj novac se kasnije pretvorio u spas. Kad smo stigli u Tihuanu i kad je počelo čekanje, ljudi su brzo ostajali bez para. A neko mora da kupi ulje, hljeb, krompir, luk, nešto da se skuha, nešto da ljudi pojedu. Imao sam tri žene u grupi, one su pomagale oko kuvanja, a ja sam išao i kupovao koliko sam mogao. Taj novac koji je moja tašta dala unuci doslovno je održao grupu u tim danima. Eto, takve stvari ne zaboravljaš. Nekad mali gest spasi velike stvari.
#CGDIJASPORA: A onda dolazi najdramatičniji dio — prelazak granice. Kako je to izgledalo?
#Hajro Ljajić: To je bio trenutak istine. Danima čekaš, ne znaš kad ćeš krenuti, kako ćeš krenuti, s kim ćeš krenuti, da li ćeš proći. Onda ti jave: večeras prva tura ide. Ljudi se grabe ko će prvi. Svi bi da što prije izađu iz te bijede i straha. Ali kad je trebalo ostati uz mene, trudnu ženu i dijete koje ne prestaje da plače — mnogi su gledali sebe. I tu su se pokazale dvije djevojke, dvije isprošene cure koje su u Americi čekali budući muževi. Kad su svi krenuli da se odvajaju, one su rekle: ,,Mi Hajra ne ostavljamo.” Jedna je čak rekla svom bratu da on ide, a da ona ostaje sa nama. Rekla je: ,,Ako poginemo, poginućemo svi zajedno. Ako se iščupamo, iščupaćemo se svi zajedno.” To su riječi koje ti ostanu u srcu zauvijek.
Na kraju smo krenuli posljednji. Prvo su nas vozili jednim velikim kadilakom, pa se auto pokvario. Onda su nas strpali u staru ,,bubu”, unutra sabijene kao sardine. Poslije toga su nas iskrcali i počelo je pješačenje. Moja supruga u osmom mjesecu trudnoće. Ćerka plače gotovo cijelo vrijeme. Mrak. Granica blizu, a opet daleko. I tada sam ćerki, koja je imala 13-14 mjeseci, rekao: ,,Nemoj sine da plačeš. Mi smo pobjegli da bismo živjeli bolje. Samo mi noćas pomozi.” To sam joj pričao kao odraslom čovjeku, ne djetetu. I vjeruj mi, ona je zaspala na mojim rukama i nije se probudila do jutra. Nosio sam je satima. Nijesam dao nikome da je uzme, jer sam znao da bi se probudila i opet počela da plače.
Zato i danas govorim — ko kaže da nema Boga, taj laže. Jer ono što se tu dešavalo, to čovjek ne može sam.
#CGDIJASPORA: Kad ste konačno prešli, jeste li odmah osjetili da ste se spasili?
#Hajro Ljaljić: Ne odmah. Prešli smo, ali i dalje nije bilo gotovo. Prolazili smo kroz neka američka naselja u zoru, čuli konje, krave, gledali male kuće, sakrivali se iza garaža kad bismo čuli automobil. U jednom trenutku čovjek je došao, otvorio garažu ispred koje smo se sakrili, uzeo nešto i otišao, a da nas nije vidio. Da nas je vidio, ko zna šta bi bilo. Poslije su nas odveli u jednu kuću gdje su bili neki ljudi koji su pili, kartali, drogirali se. Tu sam odmah osjetio da to nije mjesto gdje mogu ostaviti trudnu ženu i dijete. Izveo sam napolje čovjeka koji je bio zadužen za nas i rekao mu: ,,Imaš dva minuta da mi skloniš žene i dijete odavde. Mene ostavi, ali njih vodi.” To su trenuci kada nemaš luksuz da budeš fin ako vidiš da ti je porodica ugrožena.
Poslije su nas prebacili u mnogo bolju kuću kod naših ljudi iz plavsko-gusinjskog kraja, u San Dijegu. Tu sam malo odahnuo. I tu sam upoznao čovjeka koji mi je dao jedan od najvažnijih savjeta u životu.
#Hajro Ljajić: Rekao mi je: kad odeš u Njujork, traži zgradu od 20 do 40 stanova da je održavaš. Tako ćeš dobiti stan, nećeš plaćati kiriju, struju, vodu, gas, a moći ćeš sa strane da radiš dodatno. Tada je kirija bila 1.200 do 1.300 dolara, a za mene je to bilo ogromno. Kad sam preračunao koliko bih time uštedio za godinu, shvatio sam da je to put da se podignem i vratim dugove. Ja sam odmah osjetio da taj čovjek zna šta priča. I bio je u pravu. Kasnije se baš tako i desilo.
#Hajro Ljaljić: Potpuno drugačija. Ljudi često zamišljaju da si stigao tamo i da odjednom sve ide lako. A mi smo došli 12. juna 1988. u najveću vrućinu, u stari stan, sa slabom strujom, u skučene uslove, sa trudnom suprugom koja je za mjesec dana trebalo da se porodi. Moj šurak Ilijaz Feratović nam je mnogo pomogao. Dao nam je sobu, on je spavao u dnevnom boravku da bi mi imali gdje. To se ne zaboravlja. Ali realnost je bila teška. Klima je bila na prozoru, ali je nijesmo smjeli uključiti jer bi pregorio osigurač. To ti je Amerika s početka mog života — zgrada stara, vrućina nesnosna, žena pred porođajem, malo dijete, nemaš svoj prostor, nemaš posao, nemaš sigurnost.
Ubrzo se rodio sin Haris. Poslije su došli i Adis i Admir. Ali taj prvi period je bio čisto preživljavanje.
#CGDIJASPORA: Kako su izgledali prvi poslovi koje ste nalazili?
#Hajro Ljaljić: Teško i nesigurno. Nađeš posao kod nekog našeg, radiš dvije-tri sedmice, plate ti jednu, za ostalo kažu: ,,Nijesu nas platili.” Nađeš drugi posao, opet isto. Građevina, sitne popravke, krečenje, popravljanje stanova, razne male stvari. Radio sam sve što sam mogao.
Ali najteže je bilo to stalno iščekivanje. Čekaš, tražiš, nadaš se, opet nema. Ja uvijek kažem: najteže u životu je kad nema, nema, pa opet nema. Ne bojiš se rada, nego te ubija neizvjesnost.
To je trajalo dugo. Nije baš pune dvije godine, ali blizu godinu i po do dvije — dok nijesam počeo ozbiljnije da se kačim za neke sigurnije stvari.
#CGDIJASPORA: Kada je nastao prvi ozbiljniji preokret?
#Hajro Ljaljić: Kad sam, uz pomoć jednog čovjeka iz mog sela, našao posao održavanja zgrade. To je bilo ono što mi je ranije i savjetovao čovjek iz San Dijega. Ta zgrada nije bila u dobrom stanju, ali meni je to odgovaralo — što je gora, više ima posla, više mogu da uradim i više mogu da naučim i zaradim. Tu sam već počeo da dišem malo lakše, jer nijesam plaćao sve troškove kao prije, a mogao sam paralelno da uzimam sitne dodatne poslove sa strane. Udružio sam se i sa jednim komšijom iz sela. Nijesmo imali velike firme, niti veliku organizaciju, nego smo uzimali posao po posao. Ako uzmemo 1.000 dolara, kupimo materijal, završimo, podijelimo. Ako uzmemo 2.000, opet podijelimo. Tako sam počeo da vraćam dugove.
Dug sam vratio za dvije godine. Za mene je to bila ogromna pobjeda. Čovjek se drugačije osjeća kad zna da više nije dužan, da prvi put može da počne da misli i dalje od sljedeće sedmice.
#Hajro Ljaljić: Jeste. To je ono što sam rekao u Hjustonu, a kasnije se ostvarilo. U novinama sam vidio oglas da traže vozače šlepera za aerodrom. Ja sam iz Jugoslavije imao vozačke za autobuse, kamione, mašine, mnogo toga, ali sam morao ponovo da polažem, i to na engleskom jeziku. Testove sam padao više puta, nisam dobro znao jezik, ali vožnju sam položio odmah. Kad su me konačno primili, radio sam noću na aerodromu, prevozeći teret sa putničkih aviona do hangara i nazad. To nijesu bili obični mali poslovi, to je bio sistem, odgovornost, noćni rad, disciplina. I meni je to mnogo značilo — ne samo zbog zarade, nego i zato što sam osjetio da se ostvaruje ono što sam nekad izgovorio gledajući kroz prozor u Hjustonu.
#CGDIJASPORA: U jednom trenutku dolazi i do otvaranja firme. Kako ste se usudili na taj korak?
#Hajro Ljajić: Nije to bilo odjednom. To je raslo iz potrebe. Radio sam razne poslove, polako sticao kontakte, iskustvo, ime. Onda sam upoznao Jakoba, Jevrejina koji je mnogo uticao na mene. On me nije učio samo zanatu — učio me kako da razmišljam kao čovjek koji gradi posao. On mi je pomogao i oko firme, jer je njemu bilo lakše da me plaća kroz firmu nego kao običnog radnika. I tu sam, praktično, postao jedan od prvih iz mog kraja koji je u Njujorku registrovao firmu tako rano.
Jakob me učio svemu: kako da vodim svesku, kako da zapisujem, kako da procijenim mušteriju, kako da ne trčim samo za velikim ciframa, nego da razumijem da se ozbiljan posao gradi na malim, sigurnim koracima. Govorio mi je: ,,Na male pare se pare zarađuju i štede.” Poslije i ono čuveno: ,,Do sada si radio za pare, a sad treba da pustiš pare da rade za tebe.” To su stvari koje čovjek ne čuje često, a kad ih čuje od pravog čovjeka u pravom trenutku, promijene mu život.
#Hajro Ljaljić: To je istina. Završili smo jedan posao, trebalo je da dobijem svoj dio, hiljadu dolara. Za mene je to tada bilo ogromno. To je bila prva hiljada koju sam nosio kući poslije svih dugova. Već sam u glavi računao kako ću je dati ženi, kako ćemo je sačuvati, kako ćemo početi da stvaramo neku sigurnost. Ali u kafani su tražili priloge za kupovinu džamije. Neki su govorili da ne dajem, da će pare nestati, da se ne zna kome idu. A drugi su rekli: daj koliko ti srce kaže. Ja sam pogledao onu hiljadu, uzeo je i bacio na sto. Rekao sam: ,,Ja ovo dadoh za džamiju, a vi radite s tim šta hoćete.”
Kad sam došao kući, žena me pitala jesam li dobio pare. Rekao sam da jesam. Pitala me više puta. Na kraju sam joj priznao da sam ih dao za džamiju. A ona je samo rekla: ,,Neka si. Neka je sa srećom.” Eto kakvu sam ja ženu imao i imam. I mnogi su mi kasnije govorili da mi je od tog trenutka krenulo još bolje. Ne tvrdim ja ništa mistično, ali znam da od trenutka kad sam dao od srca, bez računa i straha, više nijesam stizao od posla. Kao da ti se neka vrata otvore kad daš iskreno.
#CGDIJASPORA: Poslije toga, krenuli su ozbiljniji poslovi, ulaganja, nekretnine?
#Hajro Ljaljić: Da. Radio sam danju i noću. Imao sam posao na aerodromu, održavao zgrade, uzimao dodatne poslove, firma je rasla. Upoznao sam mnogo ljudi, radio za razne menadžment kompanije, za sinagoge, za privatne kuće, za fabrike. Jakob me uveo i u jedan sasvim drugi svijet posla i povjerenja. Kad radiš pošteno, kad te ljudi vide da ne lažeš, ne kradeš i da znaš posao, onda te preporučuju. A preporuka je bila zlato. Tako sam rastao. Kasnije sam počeo i da ulažem. Kupio sam prvu kuću van Njujorka, sredio je, živio u njoj neko vrijeme, prodao je i praktično duplirao vrijednost. Poslije sam kupio drugu, rušio, gradio, dizao. Onda sam u jednom trenutku uzeo veći kredit i kupio više stanova odjednom. Tako je krenula ozbiljnija investiciona priča.
Ali ništa od toga nije došlo preko noći. Sve je to išlo korak po korak, uz mnogo rada, mnogo razmišljanja i bez rasipanja.
#CGDIJASPORA: Koliko vam je porodica bila oslonac u svemu tome?
#Hajro Ljaljić: Najveći. Bez porodice ne bih imao ništa. To govorim potpuno otvoreno. Moja supruga Kumrija je bila moj prvi radnik i moj najbolji saradnik. Nije ona radila u firmi van kuće, ali je čuvala djecu, vodila kuću, sređivala papirologiju, bila uz mene 24 sata kad mi je bilo teško. To je veće od bilo koje dnevnice.
Kad sam imao tešku povredu noge prošle godine, kad sam imao više operacija, ona je bila uz mene stalno. To je životni partner. To nije samo žena u kući, nego stub. I zato uvijek kažem: za svakog uspješnog čovjeka stoji dobra žena. U mom slučaju — to je potpuna istina.
#Hajro Ljaljić: Bilo je mnogo teških trenutaka, ali jedan nikada neću zaboraviti. To je bio dan kada sam, već u Americi, krenuo na posao, a u kući nijesam ostavio ništa od hrane ni za ženu ni za djecu. To mi je možda bio najteži dan u životu. Bio sam zadužen, svaki cent se računao, i nadao sam se da ću tog dana raditi i makar od nekoga pozajmiti 10 ili 20 dolara, samo da mogu da kupim mlijeko i nešto osnovno za djecu kad se vratim kući.
Ali toga dana dvojica ljudi koji su trebali da dođu na posao nijesu došli. Ostao sam bez dnevnice, bez plana i bez rješenja. Vraćao sam se kući i nijesam znao kako da uđem na vrata. Stajao sam ispred zgrade, dugo, ne usuđujući se da uđem. Razmišljao sam koga da pozovem, od koga da tražim da mi pozajmi makar nešto novca, tek toliko da se prehranimo. To je strašan osjećaj za čovjeka, za oca, za muža — da stojiš ispred svoje kuće, a ne znaš šta da kažeš onima koji te čekaju unutra.
Kad sam konačno ušao, vidio sam dva komada hljeba i jedan balon mlijeka. Pitao sam ženu: „Odakle ovo?” A ona mi je rekla da je izašla sa djecom napolje, vidjela jednu ženu kako skuplja limenke i plastične flaše, vraća ih u aparat i za to dobija novac. Tako je i ona uradila. Od toga je kupila hljeb i mlijeko.
Kad sam to čuo, nijesam mogao da izdržim. Izašao sam napolje i plakao. Nijesam plakao samo zbog nemaštine, nego zbog svega — zbog muke, zbog stida, zbog toga što je moja žena morala na taj način da obezbijedi hljeb i mlijeko za našu djecu. A opet, u isto vrijeme, bio sam i ponosan na nju, na njenu snagu, na njenu pamet, na to kako se snašla kad je bilo najteže. To je bio trenutak kada sam se osjećao i najgore i najponiznije, ali i trenutak kada sam još jače shvatio koliku snagu imam pored sebe.
#Hajro Ljaljić: Jako važno. U mojoj kući se pričao naš jezik. Jela se domaća hrana. Znalo se ko smo, odakle smo i kako se ponaša. Nijesam dao da djeca odrastaju bez osjećaja reda, poštovanja i pripadnosti. Moj cilj nikad nije bio da samo zaradim, nego da sačuvam porodicu. Moja djeca su uz mene radila odmalena. Najstariji sin Haris je još kao dječak išao sa mnom, ako ništa drugo, da sjedi u kombiju da ne dobijem kaznu za parking. Poslije su svi polako ulazili u posao, učili, sazrijevali. Danas su mi Haris, Adis i Admir partneri. Ne gledam ih kao radnike ili djecu koju sam ,,zaposlio”. To su moji partneri. Rade, znaju posao, odgovorni su i, što mi je najvažnije, slažu se. To mi je najveće bogatstvo.
#CGDIJASPORA: Poseban ponos čuje se kad pričate o kćerki Nermini.
#Hajro Ljaljić: Nermina je bila izvanredno dijete. U školi sjajna, na fakultetu još bolja. Završila je privatni fakultet na Menhetnu, u centru centra, u oblasti mode i dizajna, i to sa vrhunskim uspjehom. Profesori su joj nudili da poslije nastave drži časove engleskog drugima. Zamislite ironiju života — dijete koje je došlo preko Meksika, da američkoj djeci drži engleski. Na nju sam beskrajno ponosan. A još više sam ponosan na to kakvu je porodicu osnovala. Kada je došlo vrijeme da se uda, nijesam joj ja birao život, ali jesam želio da uđe u zdravu, poštenu, našku porodicu. I tako je i bilo. Danas ima lijepu porodicu, djecu, skladan život, i to mi je ogromna radost.
#Hajro Ljaljić: Mnogo. Nas je petoro braće. Jedan brat je bio u Njemačkoj, a ostale sam kasnije pomagao da dođu, da se snađu, da dobiju papire. Doveo sam i majku. Braća su radila sa mnom godinama, poslije su otvarali i svoje firme. Meni je to bilo prirodno. Ako sam se ja izvukao, ne mogu da gledam da moji ostanu iza mene. Isto tako sam pomagao i mnogim drugim ljudima. Nije važno odakle su bili — iz Plava, Gusinja, Bosne, Srbije, Kosova. Ko je god tražio iskrenu pomoć, a ja mogao, ja sam gledao da pomognem. Nekad novcem, nekad poslom, nekad garancijom, nekad savjetom.
#Hajro Ljaljić: Postoji, i to jedan koji nikada neću zaboraviti. To je bilo prije dvije godine, za moj 60. rođendan. Supruga mi je rekla da će me izvesti u restoran koji volim, samo nas dvoje. Ništa mi nije bilo sumnjivo, jer sam već bio navikao na ta manja, porodična obilježavanja. Dogovorili smo se da idemo u nedjelju oko podne. Rekla mi je da nijesu mogli dobiti termin naveče jer je gužva, pa ćemo ići ranije. Meni je to bilo sasvim normalno — rekao sam, nema veze, bitno je da smo zajedno. Kad smo stigli ispred restorana, primijetio sam parkiran najnoviji Rolls-Royce, dvobojni — pola bordo, pola crni, sav sjajan, kao iz filma. Zastao sam i gledao ga. Okrenuo sam se prema ženi i rekao: „Vidi gdje si me dovela — ovdje dolaze bogataši sa ovakvim kolima.”
Ušli smo unutra, a restoran — skoro prazan. Još mi je to bilo čudno. Prilazi nam domaćin, pozdravlja nas i kaže da zna za rezervaciju. U tom trenutku još ništa ne slutim.
A onda — iznenađenje.
Odjednom u drugoj sali moja djeca, porodica, najbliži. Sve je bilo unaprijed organizovano. Bio sam potpuno zatečen. Mislio sam da mene niko više ne može iznenaditi, da sam sve u životu prošao i vidio — ali tog dana sam shvatio da se čovjek uvijek može iznenaditi, ali samo od onih koji ga najviše vole. I onda dolazi ono što me potpuno slomilo.
Taj Rolls-Royce ispred restorana — nije bio tu slučajno. Bio je moj rođendanski poklon. Moja djeca i supruga su ga kupili za mene. U tom trenutku kroz glavu mi je prošlo sve. Od dana kada nijesam imao hljeba u kući, kada sam stajao ispred vrata ne znajući kako da uđem, kada je moja žena skupljala limenke da kupi mlijeko za djecu — do tog trenutka kada stojim ispred restorana, sa porodicom koja mi daje nešto što nikada nijesam ni sanjao. Nijesam tada gledao auto kao auto. Gledao sam sve što stoji iza toga. Sve godine rada, borbe, odricanja. Sve noći bez sna. Sve korake uzbrdo, milimetar po milimetar.
I tada sam osjetio nešto što je teško opisati — ne ponos zbog materijalnog, nego zahvalnost. Jer sam shvatio da nijesam uspio samo da zaradim, nego da sam uspio da odgojim djecu koja znaju da cijene, da vole i da vrate. Taj trenutak mi je bio dokaz da ništa od onoga kroz šta smo prošli nije bilo uzalud.
#Hajro Ljaljić: Možda baš zato. Kad si prošao kroz nemaštinu, bolje razumiješ tuđu potrebu. Ja ne gledam ko je koje vjere, nacije, politike. Za mene postoje samo dobri i loši ljudi. Ako mogu da pomognem — pomoći ću. Mene su predlagali i za neka priznanja zbog humanitarnog rada, ali ja to ne radim zbog medalje ili papira. Ja vjerujem da onaj ko ima — mora i da dijeli. Nije obavezno da svi imamo mnogo, ali mislim da jeste obaveza onih koji imaju da daju.
Kad nekom pomogneš, kad obraduješ nečije dijete, kad nekom olakšaš — to je vrijednost. Nije uspjeh samo da imaš novac. Uspjeh je da taj novac nije zarobio tvoju dušu.
#CGDIJASPORA: Poslije svega, kako danas definišete uspjeh?
#Hajro Ljaljić: Uspjeh nije samo novac. Novac danas imaš, sjutra nemaš. Može da te prevari. Može da te odvede na pogrešnu stranu. Ja sam se cijelog života borio da ne postanem rob novcu.
Za mene je uspjeh to što imam dobru porodicu, što su mi djeca uz mene, što me ljudi mogu pogledati u oči, što znam da nijesam nikoga svjesno prevario, što sam mogao da pomognem kad god sam mogao. Uspjeh je i to što me narod pozdravlja, što se ne krijem, što mogu da odem i u Plav, i u Bar, i gdje god imam svoje ljude, a da znam da sam ostao čist. Imam majku koja ima 102 godine. Imam braću. Imam djecu. Imam unučad. Imam život koji je bio težak, ali je moj i pošteno građen. To je uspjeh.
#Hajro Ljaljić: Bez razmišljanja mogu da izdvojim nekoliko ljudi koji su obilježili moj život i bez kojih ne bih bio tu gdje sam danas. Prije svega, to je moja supruga Kumrija. Ona je bila uz mene kada nijesmo imali ništa, kada smo se borili za goli opstanak. Nikada me nije pitala zašto dajem, zašto pomažem, zašto rizikujem — uvijek je bila podrška. To je temelj svega.
Zatim moja tašta Sabrija. Ona je došla kod nas u najtežem periodu, čuvala djecu dok smo mi radili i borili se da stanemo na noge. A i prije toga, njen jedan potez — kada je dala novac unuci — praktično nam je pomogao da preživimo najteže dane na putu. To su stvari koje se ne zaboravljaju. Moja ćerka Nermina bila mi je veliki oslonac od malih nogu. Pomagala mi je čak i kada sam tek počinjao, kada nijesam znao jezik. Zajedno smo pisali prve ponude, prve račune. Poslije je izrasla u uspješnu, obrazovanu osobu na koju sam beskrajno ponosan. Sin Haris — on je od malena bio uz mene. Učio je posao, gledao, radio. Danas vodi firmu, odgovoran je i sposoban. On je dokaz da trud koji uložiš u djecu ima smisla. Ne mogu da ne pomenem ni mog šuraka, koji se i sam zadužio da bi meni pomogao da dođem u Ameriku. To je velika stvar — kada neko rizikuje zbog tebe. I na kraju, bilo je još ljudi koji su mi pomogli u ključnim trenucima — savjetom, poslom, podrškom. Ali ova četiri stuba — supruga, tašta, ćerka i sin — to su ljudi koji su mi stalno davali snagu, ali ne pritiskom, nego podrškom. Uvijek sam od njih osjećao ono: ,,Možeš, idi dalje.” I zato uvijek kažem — čovjek nikad ne uspije sam. Iza svakog uspjeha stoje ljudi koji su vjerovali u tebe kad ti sam nijesi bio siguran.
#CGDIJASPORA: A šta vas je kroz cio život najviše držalo?
#Hajro Ljaljić: Vjera, istina, rad, porodica i pozitivan pogled. Ja ne volim negativnu energiju. Ne volim podmukle ljude. Kad osjetim da je neko takav, sklanjam se. Volim pozitivno. Vjerujem u rezultat. Vjerujem da se trud vrati. Moj otac mi je rekao jednu veliku rečenicu koju nikad nijesam zaboravio: ,,Zatvora ne, bolnice ne, pa makar se jela i slatka kora hljeba.” To znači — samo da si slobodan, zdrav i miran. Sve ostalo se može graditi.
I još nešto: ja stvarno osjećam da me Bog dao za to da pomažem ljudima. Kad nekome mogu da pomognem, a ne pomognem, ja nemam mira. Ne mogu da spavam. Osjećam da sam pogriješio. Takav sam čovjek. I ne bih znao drugačije da živim.
#Hajro Ljajić: Poručio bih im da ne idu nigdje sa iluzijom da će im život nešto pokloniti. Gdje god da odeš, moraš da radiš, da trpiš, da učiš i da se boriš. Ali isto tako poručujem da nikad ne zaborave ko su, odakle su i kakvi ljudi žele da ostanu. Nije dovoljno samo uspjeti. Važno je kako si uspio, šta si sačuvao i kome si pomogao dok si rastao. Ako uspiješ, a izgubiš porodicu, obraz i mir, onda to nije pravi uspjeh. Pravi uspjeh je da stigneš daleko, a da ostaneš čovjek.
#CGDIJASPORA: Kada danas pogledate svoju priču od Plava do Njujorka, šta osjećate?
#Hajro Ljaljić: Zahvalnost. Veliku zahvalnost. Život me nije mazio, ali me naučio mnogo. Dao mi je iskušenja, ali mi je dao i snagu. Dao mi je dug, ali mi je dao i nafaku. Dao mi je težak put, ali mi je dao porodicu koja je izdržala sve. Kad pogledam unazad, ne vidim samo kuće, firme, poslove, novac. Vidim svoju ćerku u naručju dok prelazim granicu. Vidim trudnu suprugu koja ćuti i trpi. Vidim šuraka koji se zadužuje da me pošalje. Vidim dvije djevojke koje kažu da me neće ostaviti. Vidim svoju ženu kako kaže “neka si” kad dam cijelu hiljadu za džamiju. Vidim sinove koji danas rade uz mene. Vidim porodicu koja je ostala porodica.
I zato kažem — ako čovjek ostane pošten, ako radi, ako vjeruje i ako ne zaboravi da podijeli s drugima, onda nije uzalud živio.
