Piše: Nada Kovačević
U podnožju drevnih zidina Starog Bara, među stoljetnim maslinjacima čije krošnje šapuću priče o prošlim vremenima, rođen je čovjek koji je svojom životnom pričom spojio medicinu, umjetnost i duboku privrženost Crnoj Gori. Dr Zaim Kalamperović, plastični hirurg i jedan od najvećih kolekcionara slika i antikviteta sa naših prostora, već više od tri decenije živi i radi u Parizu. Ipak, srce ga uvijek vraća u rodni Bar, gdje u svojoj kući u Gretvi, okružen bogatstvom maslina i slikarskih platana, pronalazi mir i snagu.
Njegovo djetinjstvo u skromnom, ali složnom komšiluku Starog Bara, oblikovalo je vrijednosti koje i danas nosi – ljudskost, poštovanje i zajedništvo. Odrastao je u vremenu kada se nije pitalo ko je pravoslavac, katolik ili musliman, već su se radosti praznika dijelile među svima. I dok su druga djeca uživala u bezbrižnim igrama, mladi Zaim je već sa osam godina nosio flašice maslinovog ulja i pretrčavao sutomorsku plažu, učeći da rad i upornost donose poštovanje.
Njegov put nije bio ni lak ni ravan. Radio je ljeti u kiosku, a onda upisao srednju medicinsku školu na Cetinju, uz pomoć dobrih ljudi koji su prepoznali njegovu želju da uđe u svijet medicine. Prvi posao u barskoj bolnici bio je samo početak. Sanjao je dalje i više – do Beograda, Kragujevca, Prištine, sve dok mu se vrata nijesu otvorila u Francuskoj. Počeo je neurohirururgiju, ali nije mogao gledati umiranje djece i tako je uz pomoć profesora u Parizu, specijalizovao je plastičnu, estetsku i rekonstruktivnu hirurgiju, granu medicine u kojoj je kasnije izgradio ime i reputaciju.
Ali, medicina nije bila njegova jedina ljubav. Još od četrnaeste godine počeo je da sakuplja umjetnine. Prvo djelo koje je kupio bilo je Voja Stanića, a kasnije su se nizala imena poput Vladimira Veličkovića, Ljube Popovića, Jagode Buić i mnogih drugih. Njegova kolekcija danas broji stotine djela neprocjenjive vrijednosti, a on je čuva kao nasljeđe svojoj djeci i budućim generacijama. „Umjetnost je bogatstvo koje se ne mjeri novcem“, kaže dr Kalamperović.
Imala sam priliku da budem njegov gost u kući u Gretvi. Dočekao me srdačno, onako kako to samo pravi domaćini znaju – uz osmijeh, otvoreno srce i spremnost da podijeli i priču i sjećanja. Atmosfera je bila posebna: zidovi ukrašeni slikama vrhunskih umjetnika, miris maslina i osjećaj da je svaka riječ ispisana ljubavlju prema rodnom kraju i ljudima.
U ovom razgovoru za portal #CGDijaspora, dr Zaim Kalamperović dijeli sa nama sjećanja na djetinjstvo i prve korake, životne odluke i profesionalne izazove, ljubav prema umjetnosti, ali i kritički pogled na odnos Crne Gore prema svojoj dijaspori i kulturnom nasljeđu. Njegova ispovijest je podsjetnik da, ma gdje živjeli, korijeni i vrijednosti koje ponesemo iz svog kraja ostaju neraskidiva veza sa domovinom.
#CGDIJASPORA:Kako biste se predstavili našim čitaocima?
#Dr Zaim Kalamperović: Plastični hirurg i kolekcionar umjetnina. Rođen sam u Starom Baru, od oca Mema i majke Nurije, porijeklom iz Mrkojevića. Kuću sam napravio u Gretvi, gdje i danas provodim najljepše trenutke okružen maslinjacima i djelima vrhunskih umjetnika. Već više od tri decenije živim i radim u Parizu, gdje sam specijalizirao plastičnu, estetsku i rekonstruktivnu hirurgiju. Stanujem van grada, a svaki slobodan trenutak koristim da dođem u rodni kraj. Najdraže mi je kada sam u kući u Gretvi sa sinovima Kevinom i Lorinom i dragim prijateljima.
Kevin ima 33 godina i trenutno je na petoj godini doktorata na Sorboni – Panteon i za neki mjesec brani disertaciju. Kevinov drugi master je ,,Zadarska grupa” najveći srpski slikari. Lorin, sa 29 godina, advokat j sa dva mastera i već je profesionalno angažovan. Moja profesija je medicina, ali moja velika opsesija i ljubav su skupljanje slika, knjiga i antikviteta. Dio bogate kolekcije nalazi se upravo ovdje, u Starom Baru, a drugi dio u Parizu.
#CGDIJASPORA: Kako pamtite svoje djetinjstvo i odrastanje u Starom Baru?
#Dr Zaim Kalamperović: Rođen sam u jednom malom naselju Brbot u Starom Baru, i beskrajno sam srećan zbog toga. Djetinjstvo sam proveo u skromnim uslovima, ali ispunjeno radošću i toplinom. Komšiluk je bio kao velika porodica – živjeli smo u slozi, međusobnom poštovanju i vjeri. Materijalnog bogatstva nije bilo mnogo, ali u suštini smo bili bogati ljudskošću.
U to vrijeme podjela nije postojalo. Za katolički ili pravoslavni Vaskrs, moja majka i nana ukrasile bi jaje u kolu od luka i darivale ga svoj djeci, ne praveći razliku odakle dolaze. Za Bajram bi naše komšije pripremale kolače i dijelile ih svima. To je bilo vrijeme pravog zajedništva i iskrenog prijateljstva. Sjećam se dragih komšija Mijovića – nedavno sam bio kod moje prijateljice Mike Mijović Savić, čiji se sin ženio. To kumstvo i to prijateljstvo traju do danas. U našem naselju živjeli su i Karadžuzovići, Peričići, Grupkovići, Mašanovići, Mijovići, Dabanovići, Savići, Drekovići, Bulatovići, Orlandići, Džajevići, Ibrišimovići, Feka, Šlakovići, Praščevići… Svi smo bili kao jedna porodica. To nosim u srcu i to nikada neću zaboraviti. Kumstva i prijateljstva iz tog perioda traju i danas, i to je ono što nosim u srcu i nikad neću zaboraviti. To su bila srećna, krasna vremena, kakvih danas gotovo da nema.
#Dr Zaim Kalamperović: Već od osam, devet godina počeo sam ljeti da radim na plažama Sutomora, Buljarice i Petrovca, prodajući maslinovo ulje u flašicama. Možda sam imao potrebe, možda i ne, ali takvo je bilo vaspitanje. Nije bilo lako preći šest puta sutomorsku plažu, ali to je bila prava škola života.
Moji roditelji, otac Memo i majka Nurija, braća Smajov i Dino, sestre Zijada i Suzana, kao i strina Nina – prava Podgoričanka koja je gimnaziju završila još prije 60 godina u Tuzima – činili su naše porodično jezgro. Iako smo kao Kalamperovići imali imanje u Dobrim Vodama, život nas je vodio na različite strane.
Kao mladić sam radio u kiosku ispod hotela „Korali“ u Sutomoru, gdje nas je bilo četvoro–pet drugova, danas sve poznatih ljudi. To su bila vremena mladalačkih druženja, veselja i iskušenja.
Upisao sam srednju medicinsku školu na Cetinju. Posebno se sjećam porodica koje su mi pomogle – Rajke Kapisode, drugarice moje majke, i Omera Džurbuzovića, pedijatra. Zahvaljujući njima završio sam školu i odmah počeo da radim u barskoj bolnici. Ipak, želja me stalno vukla dalje, ka medicini. Pokušavao sam da upišem fakultet u Beogradu, Kragujevcu, Prištini – nije išlo. Na kraju, zahvaljujući profesoru iz Beograda, upisao sam Višu medicinsku školu, hirurški smjer, a potom završio i defektologiju. Tada sam se oženio Parižankom, profesoricom lingvistike na Sorboni. Dugo nijesmo imali djece, sve dok nijesmo otišli kod njenih u Pariz. Kada je njen ginekolog uradio ultrazvuk i čuo se otkucaj srca našeg djeteta, bio sam presrećan. To je bio trenutak koji nikada neću zaboraviti.
Planirali smo povratak u Bar, ali je počeo rat. U tom trenutku imao sam i vojni poziv. To je bio period velikih odluka i prekretnica u mom životu.“
#Dr Zaim Kalamperović: Moja tašta je još dvadesetih godina prošlog vijeka radila u Zagrebu, ali je porodica kasnije napustila Hrvatsku. Bili su mješovitog porijekla – baka je bila Jevrejka u Zagrebu, a ostatak porodice katolici.Tast je bio porijeklom iz Bara – Mustafić.
Kada je počeo rat, otac me pozvao jer sam dobio vojni poziv. Imao sam crvenu knjižicu jer sam bio u školama gdje se to tražilo, ali sam mu rekao: ,,Ne dolazi u obzir”. Otac je bio strog čovjek – nije bio veliki komunista, ali jeste bio veliki staljinista. Ipak, pristao je da plati kaznu kako ne bih morao ići u vojsku.
Kada je moj sin napunio godinu dana, morao sam otići da ga roditelji upoznaju. Put preko Rumunije bio je strašan – sve su nam ukrali. Po slijetanju u Beograd, za nas je došao prijatelj Todorović, smjestili smo se u hotel „Slavija“. Nikad neću zaboraviti nepoznatog čovjeka na recepciji, koji mi je šapnuo: ,,Gospodine Zaime, nemojte ovdje da budete.” Tek kasnije sam shvatio da je čitava „Slavija“ bila pod Arkanovom kontrolom.
Nazvao sam tada druga Kudorovića iz vojske, čija je majka bila predsjednica sindikata Jugoslavije, i on me izvukao iz te situacije. Poslije toga vratio sam se u Pariz, gdje sam upisao medicinu zahvaljujući jevrejskim prijateljima iz klinike u kojoj sam radio. Oni su bili profesori i pomogli su mi da nastavim školovanje.
Moja porodica je kosmopolitska – jedan sin mi je Jevrej, drugi Lorin musliman. Moje vjenčanje je bilo u sinagogi u Parizu. Odrastao sam sa uvjerenjem da postoje samo dvije vrste ljudi: ljudi i neljudi.
U mojoj kući čuvam rukopise iz 14. i 15. vijeka – katoličke, jevrejske i islamske. Imam Kuran star 500 godina, jedan dio kod mene, drugi u Parizu. To je moja životna filozofija i nasljeđe.
#Dr Zaim Kalamperović: Nije bilo lako studirati u Parizu, posebno zbog jezika. Pisanje i stručna terminologija bili su teški, ali imao sam veliku podršku. Pomogao mi je Hrvat, dr orl, poznat u medicinskim krugovima još od 1940. godine, bio je ljekar kralja Aleksandra. Zahvaljujući njemu izdržao sam najteže trenutke. Tako sam završio medicinu i ostao vjeran uvjerenju da različitosti ne razdvajaju, već obogaćuju.
Nakon školovanja, došao je trenutak da odaberem specijalizaciju. Kako sam već bio stariji, nijesam mogao birati najtraženije i najkomercijalnije oblasti. Ostajale su opcije poput alergologije, laboratorijske medicine, očnih bolesti (ne hirurške oftalmologije) i anesteziologije. U tim oblastima se nijesam pronalazio, pa sam odlučio da otvorim kabinet opšte medicine.
Ipak, sistem me usmjerio prema neurohirururgiji, ali nijesam mogao gledati umiranje djece i tako je uz pomoć profesora u Parizu, specijalizovao je plastičnu. Radio sam šest mjeseci, ali nijesam mogao da nastavim – teško je kada operišete dijete jedan dan, a već sjutradan ga nema. To nijesam mogao podnijeti, iako sam volio rad u hirurgiji. Zahvaljujući prijatelju profesoru iz Pariza dobio sam priliku da se usavršim u plastičnoj hirurgiji, ali ne u Parizu, već u bolnici udaljenoj 200 kilometara. Kasnije se ta bolnica zatvorila i pretvorila u muzej, a ja sam se prebacio u Pariz, gdje sam završio specijalizaciju.
Počeci nijesu bili laki. Kada sam došao u Pariz, najprije sam boravio u Kulturnom centru Jugoslavije, jer nijesam imao drugi prostor. Upravo tamo sam upoznao mnoge velike slikare i književnike koje inače nikada ne bih sreo. To je bila prednost tog vremena – iako sam živio skromno, imao sam priliku da se družim sa izuzetnim ljudima.
Kasnije sam radio u klinikama na neurohirurgiji – promijenio sam ih deset. To je biznis: svaka klinika ima svoje tarife za operacione sale, sobe i osoblje. U Francuskoj je to posao dobro plaćen, ali i strogo oporezovan. Nema plate, već se novac zaradi od broja operacija. Ako naplatite, recimo, 8.000, morate platiti anesteziologa, asistente, salu, sekretaricu, pa porez na samu operaciju i onda godišnji porez na sav prihod. U Crnoj Gori toga nema, ali u Francuskoj je to obaveza.
#Dr Zaim Kalamperović: Kada sam završio medicinu i specijalizaciju, suočio sam se sa mnogo ljubomore. Uvijek se nađe neko ko umanjuje tuđi trud – govorili su da nisam pravi doktor, da se bavim stvarima koje nijesu ozbiljne. Ali kada su pacijenti počeli da dolaze i kada se pročuvalo da dobro radim, tada je došlo i poštovanje.
Bilo je kolega koji me nikada nijesu oslovljavali sa ‘doktor’, iako su znali da sam završio medicinu. Znali su me odranije kao glavnog tehničara u bolnici, pa im je bilo teško da prihvate promjenu, a neki su to doživljavali i s podsmijehom.
Sjećam se i jedne koleginice iz Beograda koja je rekla da joj je smiješno kada čuje ‘doktor Kalamperović’, jer me pamti iz sasvim drugih okolnosti. Ali, isto tako, jedna profesorica arhitekture, kada je saznala za moj rad, rekla mi je: ‘Sjetila sam se vas – kolegnica mi je rekla da ste pravi zmaj.’ Takve riječi mi danas znače mnogo više od one početne ljubomore.
#Dr Zaim Kalamperović: Kevin je završio arhitekturu, enterijer i istoriju umjetnosti. Magistrirao je kod Vladimira Veličkovića, a drugi master završio sa profesorima poput Bate Mihajlovića i Kose Bokše, koji su mu postali poput porodice.
Danas privodi kraju doktorsku disertaciju o jugoslovenskom slikarstvu od 1900. do 1980. godine. Istražio je više od 2.000 umjetnika i čak otkrio jednog Crnogorca koji je bio član Francuske akademije još 1918. godine. Ne želi javno govoriti o svim otkrićima dok rad ne završi. Njegov mentor, rektor univerziteta, tražio je da se fokusira na stotinu slikara, ali Kevin raspolaže daleko većim materijalom, jer je pronašao autore iz bivše Jugoslavije koji nikada nijesu imali izložbe i ostali su potpuno nepoznati.
Shvatio je i da mnogi slikari o kojima se pišu monografije uopšte nijesu prisutni u Parizu. Jedino mu Ministarstvo kulture Crne Gore nije odgovorilo na njegov upit, i to u vrijeme kada je ministarka bila gospođa Bratić. On nikada nije krivio nju – ministri imaju saradnike i asistente, pa vjeruje da je neko od njih to sklonio. Isto je i u Parizu – ministar kulture je nedostupan, sve ide preko saradnika. Zato je istraživanje u Crnoj Gori ostalo manjeg obima.
Moj drugi sin, Lorin, završio je pravo i radi u jednoj velikoj advokatskoj kompaniji.
#Dr Zaim Kalamperović: Život je tekao dalje. Crna Gora me uvijek vukla i vraćala, naročito dok su mi roditelji bili živi. Dolazio sam često, nekad i više puta godišnje, posebno u martu. Oni su živjeli u Baru, a ja sam dolazio da budem s njima.
Ipak, posebna vezanost ostala mi je za Beograd – tamo su često odlazila i moja djeca, a ja sam tamo upoznao neke od najboljih ljudi u svom životu. Politika me nikada nije zanimala – za mene su uvijek bili važni ljudi i ono što jedni drugima nosimo.
Ljudi koje sam upoznao ostali su moji najveći prijatelji. Nažalost, nedavno me napustio dragi prijatelj Filip David. Bliski su mi prijatelji iz Beograda: Draškovići, Vuk i Danica, Dževad Sabljaković i Božidar Šuica, kao i mnogi drugi – oni su ljudi koji me nikada nijesu napustili. Veliki prijatelj mi je bio i Dado Đurić, kod kojeg sam svaki mjesec išao u Zizor gdje je živio.
Moja supruga potiče iz jevrejsko-katoličke porodice. Njena majka bila je Jevrejka, direktorka gimnazije, a u porodici je bilo ministara, rektora, narodnih heroja. Svi su bili intelektualci i Jugosloveni do kraja. Njena porodica, Von Kušević, imala je plemićko porijeklo, i prije nekoliko godina moji sinovi su formalno dobili priznanje tog nasljeđa. Stariji sin, Kevin, koristi prezime Kalamperović von Kušević, dok mlađi insistira da ostane Kalamperović – musliman i vjernik, potpuno posvećen svojoj vjeri.
Djeca su od malih nogu učena i na naš jezik i pismo. Njihova baka Hrvatica naučila ih je ćirilicu, govoreći da niko ne može čitati „Gorski vijenac“ ako ne zna to pismo. Danas Kevin piše ćirilicu bez problema, Lorin nešto manje, ali obojica govore i pišu na više jezika.
Neću nikad zaboraviti trenutak na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gdje je Kevin bio na razmjeni. Direktor univerziteta zamolio ga je da napiše adresu na ćirilici. On je to uradio bez greške, a profesor je bio u šoku jer naša djeca u dijaspori često ne znaju ni naš jezik, a kamoli ćirilicu. To me učinilo ponosnim.
#Dr Zaim Kalamperović: Moji sinovi su odrasli vezani i za Crnu Goru i za Belgiju, gdje su proveli dio života. Voljeli su da dolaze kod djeda i babe u Bar i uvijek su osjećali pripadnost ovim krajevima. Ipak, ostali su povrijeđeni što nikada nijesu dobili crnogorske lične karte, iako su Kalamperovići porodica koja se pominje još u 17. vijeku. Moji sinovi već imaju matične brojeve, pa zaista ne znam zašto je problem da dobiju i crnogorske lične karte. To bi im značilo mnogo – bila bi to lijepa veza sa Crnom Gorom, zemljom iz koje potiču i koju nose u srcu.
Nijesu se još oženili. Moj najveći san je da pronađu djevojke iz Crne Gore. Nije važno kojoj vjeri pripadaju, važno je da budu naše i da u toj sreći i ljubavi nastave život.
Moji sinovi su uvijek imali dobre prijatelje. Lorin je sa njima igrao fudbal i prije četiri godine polomio je nogu baš u trenutku kada je trebalo da pređe u Paris Saint-Germain. Bio je ogroman talenat francuskog fudbala, ali sudbina je htjela drugačije – operisao je nogu, završio fakultet i napustio sport.
U Parizu su naša djeca uvijek imala prijatelje – Jevreje, Magrebince, Francuze. Svi su zajedno slavili, ručavali, igrali fudbal, družili se. Isto tako i ovdje u Starom Baru i u Beogradu, gdje Kevin ima mnogo prijatelja i profesora. On je znao otići u selo kod kolega, probati rakiju, jagnjetinu, učestvovati u običajima. Lorin je, s druge strane, imao više prijateljica.
Kevin je bio i maneken do svoje 16. godine – kao dijete snimao je reklame za parfeme. Oduvijek je imao smisla za estetiku, što je kasnije prenio u svoj profesionalni život.
#Dr Zaim Kalamperović: Moja ljubav prema umjetnosti i antikvitetima traje još od 14. godine. Prvo djelo koje sam kupio bilo je Voja Stanića, a kasnije sam zavolio Vladimira Veličkovića. Bio sam prijatelj sa Bakićem, Mihajlovićima, Ljubom Popovićem, Nišom Popovićem i mnogim drugima. U svojoj kolekciji čuvam radove koji za mene imaju neprocjenjivu vrijednost. Nikada ih ne bih prodao, osim u slučaju da bi to bilo potrebno zbog zdravlja mene ili mojih najbližih.
Moja djeca su rasla u toj atmosferi i od malih nogu znaju da je umjetnost bogatstvo koje se ne mjeri novcem.
Imam ogromnu kolekciju slika u Parizu – djela najvećih jugoslovenskih umjetnika: Jože Ciuhe, Jagode Buić, Ljubinke Jovanović Mihajlović, Vladimira Veličkovića, Ljube Popovića i drugih. To je bogatstvo Crne Gore. Moja želja je da to jednog dana donesem u svoju zemlju. Međutim, niko se iz Ministarstva kulture nikad nije ponudio da organizuje prevoz, niti je pokazao interesovanje. A sve te slike – veliki formati po nekoliko metara – nalaze se u mom stanu i predstavljaju kulturno blago.
Sjećam se slučaja slikara Miše Popovića iz Berana. Bio je genije, ali nepriznat. Njegove slike završile su na aukciji da bi se platio dug bolnici. Kada je umro dug u bolnici je bio 10.000 eura, tako da su njegove slike prodate za dug, ali zahvaljujući presjedniku u to vrijeme g. Goluboviću koji je uplatio za slike one su spašene. Inače Miša je jedini izlagao u Galeriju Ruske Jevrejka Kaca Granov, u to vrijeme najveće galerije koja je izlagala samo svjetske poznate slikare. Ja sam tada urgirao da se spasu njegova djela i da budu prebačena u Crnu Goru. Nažalost, država se nije dovoljno potrudila da očuva njegovo nasljeđe. To je samo primjer koliko malo pažnje posvećujemo umjetnicima.
Što se mene tiče, planiram da, kada završim svoj radni vijek, budem sahranjen u svom selu u Crnoj Gori. Na mom grobu neka piše samo ćirilicom: Doktor Zaim. To je dovoljno. Sve što imam – i kolekciju i ono što sam stvorio – ostavljam svojoj djeci.
#CGDIJASPORA: Kako danas gledate na odnos Crne Gore prema svojoj dijaspori i kulturnoj baštini?
#Zaim Kalamperović: Što se tiče dijaspore, ja sebe nikada nijesam doživljavao kao dijasporu. Mi smo Crnogorci koji žive vani, ali veza sa domovinom nikada nije prekinuta. Nažalost, država vrlo malo brine o ljudima koji su značajni u svijetu. Sjećam se kada je gospođa ambasadorka Pejanović bila u Parizu – ona je okupila sve ljude i prijatelje u ambasadi, i to je bio prvi put da sam osjetio pravo priznanje. Do tada me niko iz crnogorske ambasade nije ni prepoznao.
Zato sam uvijek predlagao da se otvori prostor u Parizu – kulturni centar Crne Gore – gdje bi naši ljudi mogli da se okupljaju i predstavljaju svoju zemlju. To bi bilo od ogromne važnosti.
Takođe sam predlagao ambasadi i ministarki kulture da se organizuje velika izložba Lubarde, najvećeg slikara naših prostora poslije Pikasa. To rade druge zemlje – promovišu svoje najveće umjetnike širom svijeta – i mi bismo morali da uradimo isto.
Nažalost, Crna Gora ne brine dovoljno o svojoj kulturnoj baštini i ljudima koji su nešto značili. Srbija, na primjer, ima aktivne ambasade i kulturne centre; njihov centar u Parizu stalno radi, organizuju se izložbe, okupljaju ljudi. Kod nas to nije slučaj – u crnogorskoj ambasadi u Parizu nikada nisam bio zvanično prepoznat.
