Piše: Nada Kovačević
Postoje ljudi koji, ma gdje da krenu i ma koliko daleko otišli, nikada ne zaborave gdje su im korijeni. Njihov pogled, način života i toplina koju nose u srcu uvijek svjedoče o zemlji iz koje potiču. Takva je i Jelica Kekerov Bošković – Nikšićanka koja je prije više od tri decenije, još kao djevojčica, napustila Crnu Goru i započela novo poglavlje života u Francuskoj.
Djetinjstvo u Nikšiću, u naselju Buda Tomović, ostavilo je u njoj najljepše uspomene: igre s drugarima od jutra do mraka, poštovanje koje se njegovalo među ljudima, osjećaj da je porodica uvijek centar svega. Upravo te slike i sjećanja oblikovala su je kao osobu, naučila je vrijednostima zajedništva, ljubavi i poštovanja – vrijednostima koje i danas živi i prenosi na svoju porodicu i posao.
Odlazak u nepoznato sa samo deset godina bio je veliki izazov. U zemlji drugačijeg jezika i mentaliteta, jedino utočište bila je porodica. Ali upornost, snaga i podrška, posebno oca Dragana Boškovića, poznatog fudbalera, dali su joj krila da savlada sve prepreke i pronađe svoje mjesto pod francuskim nebom. Danas, zajedno sa suprugom, vodi uspješne firme, odgaja dvije kćerke i gradi život u kojem su trud, odgovornost i ljubav neraskidivo povezani.
Ipak, koliko god da je daleko, Crna Gora je uvijek tu – u njenim riječima, u pričama koje dijeli s prijateljima i kolegama, u slikama koje pokazuje, u emociji kojom prenosi ljepotu naše zemlje. Zahvaljujući njenim riječima, mnogi Francuzi su poželjeli da dođu i osjete ono što ona nosi u srcu – miris mora, snagu planina, toplinu ljudi.
Jelica je primjer snage crnogorske dijaspore – ljudi koji se snađu svuda, koji uspiju i koji nikada ne zaborave domovinu. Ona je i dokaz da se djetinjstvo u Nikšiću, makar ostalo daleko u vremenu i prostoru, može pretvoriti u životnu snagu i inspiraciju koja oblikuje svaki korak.
# Jelica Kekerov Bošković: Moje djetinjstvo u Nikšiću pamtim kao pravu ljepotu. Odrasla sam u naselju Buda Tomović, na Željezari, i sjećam se da smo svi uvijek bili zajedno – igrali smo se od jutra do večeri, drugarice, drugovi, komšije… Uvijek je vladalo poštovanje, i od starijih i od vršnjaka, a porodica je bila centar svega. To su uspomene koje me i danas oblikuju, naučile su me vrijednosti zajedništva, ljubavi i poštovanja, i to je ono što i sada njegujem u životu i poslu.
#Jelica Kekerov Bošković: Kada sam prvi put došla u Francusku, već na aerodromu sam osjetila da ulazim u sasvim novi svijet… Ljudi su djelovali hladnije, sve je bilo nepoznato. Moj tata je tada već bio tamo, čekao nas je sa bratom, a mama, sestra i ja došle smo tek godinu kasnije. Jedino što mi je olakšalo taj period jeste što smo se svi opet okupili kao porodica. Ali prilagođavanje nije bilo lako, došli smo u Nevers, u centar Francuske, ja nijesam znala ni riječ francuskog, dok su moji već govorili jer su ranije živjeli tu. Bilo je teško, ali uz podršku porodice sve sam savladala. Moj otac je bio fudbaler Dragan Bošković poznat je u Crnoj Gori i u Francuskoj, i njegova snaga i borbenost uvijek su mi bili inspiracija.
#Jelica Kekerov Bošković: Radila sam deset godina u banci i bila šef, a moj muž u sektoru ljudskih resursa. Onda smo odlučili da započnemo nešto svoje – otvorili smo firmu za čišćenje i automatsku praonicu i hemijsko čišćenje. Već tri godine zajedno vodimo naše firme i one divno napreduju. Najljepše u svemu je što si svoj gazda – imaš slobodu, sam organizuješ vrijeme i sav trud koji uložiš vraća se tebi i tvojoj porodici. U poslu nema limita – što više radiš, više i imaš. To je velika motivacija. Moj muž je Makedonac, upoznali smo se sasvim slučajno u jedan mali grad u centru Francuske, i evo danas zajedno gradimo porodicu i biznis.
#Jelica Kekerov Bošković: Volim ljude i lako komuniciram – kroz posao u banci upoznala sam mnogo ljudi u Parizu, Orléans, Bourges i Annemasse. I uvijek, kad čuju moje ime i prezime, razgovor krene o Crnoj Gori. Pokazujem im slike, pričam o prirodi, moru, planinama, ljudima… I onda se dešava da mi svake godine prijatelji i bivše kolege šalju fotografije iz Crne Gore – i kažu da su došli baš zato što sam im ja pričala. To me čini neizmjerno srećnom, jer osjećam da na taj način promovišem svoju domovinu.
#CGDIJASPORA: Koliko često dolazite u Crnu Goru i šta vam najviše nedostaje dok ste u Francuskoj?
#Jelica Kekerov Bošković: Dolazim svake godine, jer Crna Gora je uvijek u mom srcu. Ove godine, nažalost, nijesam mogla, jer sam postala majka po drugi put – 17. juna rodila se moja mila djevojčica, koja nosi baš to ime, Mila. Ali vjerujem da će ona, kao i moja Elena (5 godina), rasti uz ljubav prema Crnoj Gori. Najviše mi nedostaje porodica, ta toplina, i naravno moje nikšićko djetinjstvo.
#CGDIJASPORA: Kako balansirate porodični život, poslovne obaveze i vezu sa domovinom?
#Jelica Kekerov Bošković: Nije lako, jer kao vlasnici firme imamo odgovornost za 20 radnika. Uvijek smo u akciji, uvijek moramo biti prisutni. Ali to doživljavamo kao porodicu – kao što čuvamo svoju, tako čuvamo i kolektiv. Otvoren smo narod, volimo da se družimo, i to je ono što nas drži. Porodica je uvijek centar svega, a Crna Gora ostaje moja najveća inspiracija.
#Jelica Kekerov Bošković: Najveća snaga je što smo mi narod koji gdje god ode, snađe se, uspije, i uvijek nosi domovinu u srcu. Dijaspora može mnogo da pomogne kroz promociju Crne Gore, investicije, razmjenu znanja i iskustava. Samo da se još više povežemo međusobno i sa zemljom – i rezultati će biti ogromni.
#Jelica Kekerov Bošković: Uvijek sa divljenjem. Kada im pokažem slike i pričam o moru, planinama, ljudima, oduševe se. Za njih je to zemlja nevjerovatne prirode, gostoprimstva i posebne energije. I zaista, svi koji jednom odu – žele opet da se vrate.
#Jelica Kekerov Bošković: Poručila bih mladima iz Crne Gore da je odlazak u inostranstvo jedno divno iskustvo, otvara vidike, uči vas mnogo toga novog, daje vam priliku da upoznate različite kulture i načine života. Često mislimo da je trava zelenija negdje drugo, ali zaboravljamo da i mi imamo jednu od najljepših zemalja na svijetu. Crna Gora je dragulj, i kad bismo mladima ovdje pružili veće šanse – dostojanstvene plate, mogućnosti da se iskažu, da se njihov glas čuje i cijeni, sigurna sam da bi mnogi poželjeli da ostanu i grade svoju budućnost baš ovdje. Najvažnije je da znate da gdje god da odete nosite Crnu Goru u srcu, a pravi uspjeh je kada ljepotu i znanje iz svijeta donesete nazad svom narodu. Kad-tad, moj muž i ja ćemo se vratiti u Crnu Goru. Razlog je jednostavan, ovdje su naši korijeni, naši ljudi i osjećaj pripadnosti koji nigdje drugo ne može da se pronađe. U inostranstvu smo naučili mnogo i prema poslu i prema ljudima uvijek dajemo najbolje od sebe, ali upravo ta iskrenost, toplina i poštovanje koje nosimo u srcu želimo da prenesemo u svoju zemlju. Jer tamo gdje su ljudi koje voliš i gdje možeš svojim radom da doprineseš zajednici, tu je pravi dom.
#Jelica Kekerov Bošković: Nikšić je moje lično “mjesto snage” u Crnoj Gori. Tamo sam rođena, tu su moji prvi koraci, prvi osmijesi i prve uspomene koje su me oblikovale. Nikšić nosi posebnu snagu, spoj planina i jezera, mirisa djetinjstva, iskrenih ljudi i onog osjećaja da si uvijek svoj na svome. To je grad koji mi je dao korijen, snagu i temelj da mogu da krenem u svijet, ali i mjesto na koje se uvijek vraćam da napunim srce ljubavlju i dušu ponosom.
