Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik
Uvijek mi je drago doći u Plav. U predasima između književnih susreta, likovnih kolonija i razgovora sa dragim prijateljima imamo svoja omiljena mjesta za predah i dušu, đe nastaju neke od najljepših priča. Prateći ovogodišnje, četrdeset devete Plavske književne susrete i 24. likovnu koloniju „Plavsko jezero“, ponovo sam tražio onaj mali mir u kojem mogu da napišem, ali i zapišem svoje impresije, dok su mi još pred očima lica ljudi, slike i predjeli ovog kraja. U Plavu mi se često dogodi da pođem za jednom pričom, a vratim se sa nekoliko njih. Ljudi koje sretnem daju mojim dolascima posebnu ljepotu i razlog da ih pretočim u riječ. Jedno od takvih, meni već kultnih mjesta, jeste kafić „Park“, u vlasništvu porodice Jevrić. Tu uvijek budem lijepo i ljubazno dočekan, uvažen i primljen onako kako to znaju i stari i mladi Plavljani. Prija mi ta neposrednost, ona lakoća sa kojom razgovor počne i nastavi se kao da smo se tek juče rastali. Čovjeku je, poslije svih puteva i obaveza, dragocjeno da neđe može mirno da śedne i ośeti da se njegovom dolasku neko iskreno obradovao. U „Parku“ imam upravo taj ośećaj.
Među ljudima koji su mi to mjesto učinili posebno dragim jeste Meril Musić. Jedan od onih ugostitelja čiji vam doček ostane u srcu. Uvijek me primi sa radošću, kao brata, sa pažnjom koju prepoznajem i kojoj se radujem. Njegova srdačnost daje našem susretu onu prisnost zbog koje i običan predah uz kafu postaje vrijedan zapisivanja. Dok ga gledam kako dočekuje goste, pomislim koliko ugled jednog grada počiva i na ljudima koji svakodnevno stoje pred njegovim posjetiocima. Njihova riječ i odnos prema čovjeku putuju dalje od svakog izloga. U Merilu prepoznajem nešto od onoga što me odavno vezuje za Plav i Plavljane toplinu ljudske riječi, otvorenost i spremnost da gostu učine boravak ljepšim. Posebno volim kada u mladom čovjeku susretnem tu prirodnu pristojnost, kada se poštovanje prema drugome vidi u načinu na koji ga sasluša i obrati mu se. Takvi susreti vraćaju vjeru u vrijednost svakodnevne dobrote. Često je dovoljno malo pažnje da nekome uljepšamo dan, a upravo se po toj pažnji ljudi dugo prepoznaju.
Meril je sin Kemala Musića, dugogodišnjeg službenika Opštine Plav, danas penzionera. Uz njegovo ime tako stoji i porodična povezanost sa gradom, sa ljudima među kojima se živjelo i radilo decenijama. Dok pišem o sinu, mislim i na generacije roditelja čiji su rad i svakodnevne obaveze bili vezani za ovaj kraj. Koliko je u njihovim životima bilo truda, brige za porodicu i želje da đeca pronađu svoj put. Meril je svoj put nastavio ovđe, među svojim Plavljanima. Zato mi je blisko da napišem naš Meril. U toj riječi ima i prijateljstva i radosti što srećem čovjeka koji je svoj život vezao za zavičaj. Brojni Plavljani pošli su prema Sjedinjenim Američkim Državama i zemljama zapadne Evrope, tražeći posao i mogućnosti za svoje porodice. Njihove veze sa rodnim krajem traju kroz povratke, susrete i brigu za one koji su ovđe ostali. Meril je odabrao da svoju svakodnevicu gradi u Plavu, da radi, bavi se sportom i živi pod planinama koje voli. U tom izboru prepoznajem njegovu privrženost i želju da upravo ovđe ostvari sebe.
„Volim da vidim druga mjesta, ali teško mogu zamisliti svoj život bez ovih planina, Plava i ljudi koje poznajem. Daljine imaju svoje, a mene raduje što ovđe mogu da radim, trčim i budem među svojima. Volim Crnu Goru i želim da svoj život gradim u njoj.“
Bliska mi je ta misao. Kada čovjek govori o mjestu kojem pripada, iza njegovih riječi stoje godine života, kuća, prijatelji i poznati putevi. Tako i Merilovu ljubav prema Plavu doživljavam kroz ono što je svakodnevno pred njim posao kojem se vraća, ljude koje dočekuje i planine prema kojima podiže pogled. U toj povezanosti sa krajem ima nečeg duboko ličnog, što se teško prenosi drugome dok i sam ne ośeti koliko mu neko mjesto znači.
A naš Meril ima i sportski duh. Na festivalu „Plav Run“ 2024. godine osvojio je prvo mjesto u muškoj kategoriji „Najbrži Plavljani“. Lijep uspjeh, tim draži što je ostvaren u njegovom gradu. Uz tu pobjedu mislim na upornost koju sport traži, na trud koji prethodi cilju i zadovoljstvo kada čovjek vidi da je mogao više nego što je možda očekivao od sebe. Ima nečeg posebno lijepog u tome da trčiš kroz kraj kojem pripadaš, da vlastiti napor vežeš za njegove puteve i da se tvoje ime nađe među pobjednicima pred domaćom publikom.
„Drago mi je zbog pobjede u Plavu. Poseban je ośećaj trčati u svom gradu. Sport mi daje volju i snagu, a volio bih da se što više mladih uključi. Želim da ljudi dolaze u naš kraj, da ga upoznaju i da odavde ponesu lijepe utiske.“
Upravo takav utisak i sam nosim iz susreta sa njim. Meril svojim odnosom prema gostu već doprinosi onome što želi svom gradu. Svaki čovjek kojeg lijepo dočeka odlazi sa jednim razlogom više da se vrati. Tu vidim i sasvim konkretnu ljubav prema Crnoj Gori u odgovornosti prema poslu, poštovanju prema drugome i želji da mjesto u kojem živimo bude prijatnije svima koji u njega dođu. Ta ljubav ima svoje svakodnevne obaveze, svoj trud i svoje lice. U ovoj mojoj priči to je lice Merila Musića. Dok u „Parku“ često zapišem sve moje (lične) utiske sa književnih i likovnih susreta, sve više mislim i na ljude poput njega. Piscu je dragocjeno da ih primijeti, da im posveti pažnju i sačuva ponešto od radosti koju su mu pružili. U njihovoj svakodnevici ima mnogo onoga zbog čega i sam posežem za pisanjem dostojanstva rada, privrženosti svom kraju, prijateljstva i potrebe da budemo bliski jedni drugima. Zato je ovaj zapis i moje malo uzdarje za svaki srdačan doček u Plavu. Vratiću se njegovom jezeru, planinama, književnim večerima i dragim ljudima. Među tim radostima već znam i jednu sasvim određenu: predah u „Parku“ i susret sa Merilom. Lijepo je imati takvo mjesto, đe možeš da śedneš, zapišeš nekoliko redova i ośetiš da si među svojima. Još je ljepše znati čovjeka zbog kojeg taj ośećaj svaki put poneseš sa sobom. Naš Meril. Jedan od onih zbog kojih mi je Plav bliži, a Crna Gora još draža i kako reče Meril: „Crnu Goru volim onako kako se voli svoj dom ovđe su moji ljudi, moje planine i taj ośećaj da mi je i srce na svom mjestu.“
