Piše: Nada Kovačević
Postoje odlasci koji nijesu rastanci. Postoje putevi koji vode daleko, ali nikada ne prekidaju vezu sa prvim korakom – sa domom. Iz Kolašina, grada planina koje čovjeka uče tišini, izdržljivosti i dostojanstvu, krenula je jedna mlada djevojka sa koferom punim snova i srcem koje je tačno znalo kome pripada. Iris Bulatović nije ponijela samo dokumenta i knjige – ponijela je prezime svoje porodice, miris sjevera, jezik na kojem je naučila da misli i osjećaj da, ma gdje bila, nosi Crnu Goru sa sobom.
Danas je studentkinja psihologije na American College of Thessaloniki (ACT) u Grčkoj, američkoj visokoškolskoj instituciji koja funkcioniše u okviru međunarodnog obrazovnog sistema i pruža studentima priliku da steknu globalnu akademsku perspektivu. U dinamičnom i multikulturalnom okruženju, Iris gradi svoje znanje iz oblasti psihologije, sa jasnim ciljem da nastavi usavršavanje na master studijama i doprinese razvoju oblasti mentalnog zdravlja i primijenjene psihologije.
Ali iza svakog hrabrog odlaska stoji tiha snaga doma. Podrška roditelja bila je njen prvi oslonac i prva sigurnost. Njihova vjera u nju nije bila glasna, ali je bila nepokolebljiva. Učili su je da vjeruje u sebe, da zna svoju vrijednost i da nikada ne zaboravi ko je i odakle dolazi. Dali su joj ono najvažnije – stabilnost da ode i slobodu da bira. Upravo ta kombinacija ljubavi i povjerenja učinila je da daljina nikada ne znači udaljenost.
Njen odlazak nije bio bijeg, već odluka. Sa šesnaest godina, u vremenu kada mnogi tek otkrivaju sopstvene granice, Iris je odlučila da ih pomjeri. FLEX stipendija nije bila samo akademsko priznanje – bila je potvrda da djevojka iz male zemlje može stati rame uz rame sa svijetom. Manje od tri odsto izabranih, a među njima i ona. Taj trenutak nije promijenio samo adresu njenog boravka, već smjer njenog pogleda na svijet.
Ono što njenu priču čini posebnom nije samo uspjeh, već način na koji ga nosi. U međunarodnim učionicama, među različitim jezicima i kulturama, ostala je svoja. Govoriti o Crnoj Gori za nju nije obaveza – to je ponos. Svaki put kada neko pita „Gdje je to?”, ne vidi malu zemlju, već veliku priliku da ispriča priču o planinama i moru, o istoriji i ljudima koji znaju da izdrže, ali i da sanjaju.
Jer dom nije samo mjesto. Dom su ljudi. Dom je pogled roditelja koji vas ispraća sa brigom i ponosom u isto vrijeme. Vrijednost koju nosite u sebi čak i kada stojite hiljadama kilometara daleko. Iris je rano shvatila ono što mnogi nauče tek kasnije – da međunarodno iskustvo ne briše korijene, već ih produbljuje. Da se identitet ne gubi prelaskom granice, već se nadograđuje. I da prava snaga leži u tome da budete građanin svijeta, a da nikada ne zaboravite gdje je počeo vaš put.
U razgovoru za portal #CGDIJASPORA, Iris govori o svom putu, izazovima, identitetu i snovima. Govori smireno, ali sigurno. I podsjeća nas da Crna Gora nikada nije mala kada njena djeca rastu u svijetu – tada postaje velika kroz njih.
#Iris Bulatović: Rođena sam u Kolašinu, malom gradu koji me je oblikovao više nego što sam tada mogla da razumijem. Tu sam odrasla, završila osnovnu školu i dio srednje škole. Moj odlazak u inostranstvo nije bio unaprijed isplaniran životni put, već rezultat radoznalosti i želje da testiram sopstvene granice.
Tokom drugog razreda srednje škole aplicirala sam za FLEX program – iz čiste znatiželje, bez velikih očekivanja. Kada sam primljena, u program na koji bude izabrano manje od tri odsto kandidata, shvatila sam da sam pomjerila granice koje sam do tada sama sebi postavljala. Odlazak u trećem razredu srednje škole bio je prekretnica koja je promijenila tok mog života i otvorila mi međunarodnu perspektivu koju do tada nijesam mogla ni da zamislim.
#Iris Bulatović: Ključni motiv je svakako bilo obrazovanje, ali ne samo u smislu sticanja diplome. Za mene je obrazovanje uvijek značilo i širenje načina razmišljanja.
Odlazak je predstavljao privilegiju, priliku da biram, da se testiram i da upoznam različite sisteme vrijednosti. Posebno sam zahvalna što sam kroz američki obrazovni sistem imala priliku da razvijam kritičko mišljenje, samostalnost i akademsku odgovornost. Taj sistem podstiče postavljanje pitanja, preispitivanje i inicijativu, što je snažno uticalo na moj lični i profesionalni razvoj.
Istovremeno, život u multikulturalnom okruženju i boravak u američkoj host porodici omogućili su mi da iz prve ruke upoznam drugačiji način života, gradim prijateljstva sa ljudima iz različitih sredina i kroz ta iskustva dodatno oblikujem sopstveni identitet. Obrazovanje je za mene bilo i intelektualno i lično sazrijevanje.
#CGDIJASPORA: Koliko je bilo izazovno prilagoditi se novoj sredini i kulturi?
#Iris Bulatović: Prilagođavanje nije bilo teško, jer je odluka o odlasku bila svjesna i prihvaćena. Kada promjena dolazi iz lične odluke, pristupate joj drugačije, sa stavom da ćete se prilagoditi, ali bez potrebe da izgubite sebe.
Nikada nijesam osjećala da moram postati neko drugi da bih se uklopila. Stabilnost sam pronalazila u identitetu koji sam već izgradila, a saznanje da mogu ostati autentična, i istovremeno otvorena prema drugima, učinilo je proces adaptacije prirodnim.
Međunarodna iskustva me nijesu udaljila od onoga ko sam bila – ona su me dodatno izgradila.
#CGDIJASPORA: Šta vam je dalo snagu i sigurnost da slijedite svoje snove daleko od kuće?
#Iris Bulatović: Podrška mojih roditelja bila je i ostala moj najveći oslonac. Od djetinjstva pa do danas, njihova vjera u mene bila je snaga koja me nosila kroz svaku dilemu, strah i izazov. Kroz bezbroj razgovora, strpljenje i iskreno razumijevanje, naučili su me da vjerujem u sebe čak i onda kada bih sama posumnjala. Učili su me da prepoznam svoju vrijednost i da nikada ne zaboravim ko sam i odakle dolazim.
Njihovo povjerenje dalo mi je hrabrost da odem u inostranstvo, nastavim obrazovanje i slijedim svoje snove, ma koliko daleko me oni vodili. Najveća sigurnost bila mi je spoznaja da su uvijek tu — kao tiha podrška iza svakog mog koraka. Ta ljubav i povjerenje dali su mi stabilnost, ali i slobodu da samostalno donosim odluke, znajući da gdje god da krenem, imam dom kojem se mogu vratiti.
#CGDIJASPORA: Sa kojim ste se najvećim izazovima suočili kao osoba iz Crne Gore?
#Iris Bulatović: Nijesam se suočila sa otvorenim predrasudama zbog porijekla. Najveći izazov bio je unutrašnji, izgraditi profesionalni i lični identitet u globalnom okruženju, a istovremeno ostati svjesna svojih korijena.
Često se dešavalo da ljudi ne znaju gdje je Crna Gora ili da o njoj imaju vrlo malo informacija. Umjesto da to doživim kao prepreku, shvatila sam to kao priliku. Svaki takav razgovor bio je prostor da predstavim svoju zemlju, da govorim o njenoj kulturi, istoriji i potencijalu.
#CGDIJASPORA: Na koji profesionalni uspjeh ste posebno ponosni?
#Iris Bulatović: Ponosna sam na mnogo stvari u svom dosadašnjem životu, ali ako bih morala da izdvojim jedan prelomni trenutak, to bi svakako bila FLEX stipendija. To je bio uspjeh koji sam ostvarila sa 16 godina, potpuno samostalno, vođena sopstvenom inicijativom i vjerom u sebe.
Ta prilika je bila i nagrada i odgovornost. Ona je potvrdila da se rad i hrabrost da izađete iz zone komfora isplate. Danas sam jednako ponosna na kontinuitet tog puta, na dosljednost u radu, na razvoj mog obrazovanja i na činjenicu da i dalje postavljam sebi visoke standarde. Za mene uspjeh nije jedan trenutak, već proces koji traje.
#CGDIJASPORA: Koliko često dolazite u Crnu Goru i šta za vas predstavlja povratak kući?
#Iris Bulatović: U Crnu Goru dolazim tokom svake duže pauze između semestara. Povratak uvijek nosi snažnu emociju, prije svega zato što su tamo moja porodica i ljudi sa kojima sam odrasla.
Ipak, sa vremenom sam shvatila da pojam doma nije vezan isključivo za jedno mjesto. Dom nijesu samo planine, ulice ili gradovi, već iskustva, vrijednosti i osjećaj pripadnosti koje gradimo kroz život. Kako sam živjela u različitim sredinama, dio mene je ostao u svakom od tih prostora. Crna Gora je moj početak i temelj, ali dom su i slojevi identiteta koje sam oblikovala širom svijeta.
#CGDIJASPORA: Smatrate li da dijaspora ima dovoljno prostora da doprinese razvoju matične zemlje?
#Iris Bulatović: Vjerujem da prostor postoji i da će se u narednim godinama dodatno širiti, posebno za mlađe generacije koje stiču obrazovanje i iskustvo u međunarodnom okruženju. Crna Gora se nalazi u periodu razvoja i transformacije, što prirodno otvara mogućnosti za saradnju, razmjenu znanja i profesionalno umrežavanje.
Doprinos dijaspore zavisi i od mehanizama i od lične inicijative pojedinaca. Smatram da će, kako se društvo bude dalje razvijalo, rasti i prostor za konkretan i sistemski doprinos onih koji su dio globalne akademske i profesionalne zajednice.
#CGDIJASPORA: Postoji li oblast u kojoj biste voljeli da doprinesete Crnoj Gori u budućnosti?
#Iris Bulatović: Studentkinja sam psihologije na American College of Thessaloniki (ACT), američkoj visokoškolskoj instituciji akreditovanoj od strane New England Commission of Higher Education (NECHE). Studijski programi su dodatno validirani kroz The Open University iz Ujedinjenog Kraljevstva, što znači da se moje obrazovanje odvija u okviru američkog i evropskog sistema i vodi ka međunarodno priznatoj diplomi, sa širokim mogućnostima za nastavak školovanja na master i doktorskim studijama.
Osnovne studije standardno traju četiri godine, ali sam od samog početka pristupila studiranju sa jasnim ciljem i dugoročnim planom. Pažljivo sam birala predmete, aktivno se interesovala za dodatne akademske mogućnosti i organizovala svoj akademski put tako da studije završim u roku od tri godine, što smatram važnim dijelom svog ličnog i akademskog razvoja. Trenutno bilježim visok akademski uspjeh, sa prosjekom ocjena 3.76/4.00 (oko 9.6).
ACT mi pruža dinamično i međunarodno okruženje koje podstiče kritičko razmišljanje, aktivno učešće i otvorenost prema različitim perspektivama. Takvo okruženje dodatno me motiviše da kontinuirano unapređujem svoje znanje i dugoročno planiram nastavak obrazovanja na master nivou, na visoko rangiranim institucijama.
Voljela bih da se vratim u trenutku kada budem mogla konkretno da doprinesem, kroz znanje, projekte i sistemske inicijative. Ne želim da budem samo posmatrač, već neko ko aktivno učestvuje u razvoju.
#Iris Bulatović: Osjećam se kao građanka svijeta, jer su me međunarodna iskustva oblikovala u osobu kakva sam danas. Svaka sredina u kojoj sam živjela ostavila je trag na mom načinu razmišljanja, profesionalnim ambicijama i ličnom razvoju. Vjerujem da bez tih iskustava ne bih bila ista osoba.
Ipak, globalna perspektiva ne briše korijene, već ih produbljuje. Uvijek ću biti ponosna na to odakle dolazim. Crna Gora je temelj mog identiteta, bez obzira na to gdje živim.
#CGDIJASPORA: Šta biste poručili mladima iz Crne Gore koji razmišljaju o odlasku u inostranstvo?
#Iris Bulatović: Odlazak nije bijeg – to je proces učenja i sazrijevanja. Važno je znati zašto odlazite i šta želite da donesete nazad.
Savjetovala bih mladima da traže prilike i da ne odustaju od njih. Mogućnosti su brojnije nego što često mislimo – kroz razmjene, stipendije, postdiplomske studije i međunarodne projekte. Identitet se ne gubi prelaskom granice, on se nadograđuje.
#CGDIJASPORA: Kada biste morali da opišete svoj životni moto u jednoj rečenici – kako bi on glasio?
#Iris Bulatović: „Svako postignuće počinje od odluke da granice nijesu konačne.“
